Mara i Lara
Iznenada, na ekranu se pojavljuje lice žene. Osvaja kadar. Osvaja mene. Vrijeme staje, prostor nestaje dok se gledamo oči u oči. Tišina… Gotovo neizdrživo iščekivanje. Neznatan, ali osjetljiv trzaj. Kao nožem prorezan, rastvara se osmijeh.
U kinematografiji, krupni plan je dramaturški postupak ograničavanja i usmjeravanja pažnje gledatelja. Njime se likovi i predmeti izdvajaju iz ambijenta, osamljuju i uvećavaju u izrezu kadra; reducira se narativ i količina vizualnih podataka. Gledatelj doživljava približavanje, uvlačenje u scenu, popraćeno rastom napetosti i poistovjećivanja. Neposrednim promatranjem magnificiranih lica utiskuje se osjećaj čiste fizikalnosti tijela, njegove čvrstoće, plastičnosti, ličnosti. Nova samostalna izložba Marka Zemana kao da je složena od isječaka filma, nejasne, a zapravo i nebitne radnje. Jer MZ nije narativni slikar. U svojem pristupu svjesno se odmiče od prikazivanja priča, od ilustrativne i deskriptivne dimenzije slikarstva. Pročišćava događaj do ključne točke tako da prostorom slike i galerije prevladavaju krupna lica dvaju ženskih likova. Nazovimo ih Mara i Lara.
Serija ovih portreta jednostavna je, lako shvatljiva, a kompleksna. Mara i Lara robusne su figure koje zaokupljaju čitavo polje slike (protezale bi se i izvan da mogu), ustraju u stabilnoj središnjoj poziciji, frontalnosti i dramatičnom pogledu. Takva teatralnost prizora evocira portretiranje likova iz ranih nijemih filmova s njima karakterističnim slikovnim kvalitetama: plošnim scenama, pažljivim komponiranjem figura u kadrove i prenaglašenim gestama i očima. No tu staje fabulistički potencijal jer Zemana ne zanima daljnje insceniranje anegdota; umjesto toga ponavlja motive i usmjerava se na istraživanje materije slike. “Sve mičem, ne želim se ni iza čega skrivati.” Figure gradi reduciranim jezikom, pojednostavnjuje anatomiju, predimenzionira, zanemaruje perspektivu; naglašava običnost motiva dok je ne preobrazi u neočekivanost. Kroz izolaciju figura navodi nas na otkrivanje forme. Polagano i dugotrajno upijamo dvooke djevojke. Proučavamo topografiju njihovih lica, otkrivamo lice kao slojevit, reljefan, bogat krajolik – pun sitnih događanja. S jedne strane, u šumu ušetavaju noge, lebdeći hod prozirnih stopala. Taktilnost. Noge koje noću opipavaju trave. Nemoguće je ne doživjeti ulogu boje u tretmanu slika. Odvažan kolorizam nadmoćna je značajka Zemanova stila. Pristup mu je instinktivan; energični i naizgled kaotični nanosi boje strukturiraju sliku, uvode dimenziju slučaja koja deformira figurativnost. “Slučajnost je pametnija od mene.” Eksploatacijom roza boje relativizira njezino poimanje kao umjetne, sladunjave, ušećerene, pop-artistički izlizane ili kičaste; roza je, prije svega, boja naših tijela; i itekako može biti iščašena, uvrnuta i humoristična.
-Martina Marić Rodrigues