Skoči do sadržaja

It's Only A Rehearsal

Maria Guțu, Petrit Halilaj, Blerta Hashani, Nona Inescu, Sara Salamon, Bojan Stojčić
–

Otvorenje gostujuće skupne izložbe “It’s Only A Rehearsal”, prema kustoskoj koncepciji Tevža Logara, održat će se u petak 27. studenoga u 19 sati.

Izlažu: Maria Guțu, Petrit Halilaj, Blerta Hashani, Nona Inescu, Sara Salamon, Bojan Stojčić

Na otvorenju izložbe Bojan Stojčić izvest će performans “Historija kamenu, Budućnosti vjetru”.

Riječi koje danas čine naslov ove izložbe pojavile su se prije više od dva desetljeća u filmu Raspoloženi za ljubav Wonga Kar-waija. Riječ je o trenucima obilježenima izmicanjem, ponavljanjem i tihom koreografijom prešućenih osjećaja u svijetu u kojem se intimnost ne komunicira otvoreno, nego kruži, iznova se odigrava i prelama. Dvoje susjeda, povezani sumnjom da su njihovi partneri u vezi, počinju reproducirati ono što se već odigralo izvan njihova dosega. No ono što se među njima razvija nije ljubavna veza, nego krhka struktura bliskosti održavana gestama, stankama i ponavljanjima koja nikad ne prerastaju u konkretan čin. Njihovi se susreti odvijaju u hodnicima, na stubištima i u unajmljenim sobama – prostorima prolaska, a ne pripadanja, u kojima odigravaju razgovore koji su se možda vodili negdje drugdje, izgovarajući riječi koje nisu posve njihove – kao da pokušavaju razabrati obrise zajedničke rane. Ne povezuje ih izvjesnost, nego uzajamno prepoznavanje obilježeno odsutnošću, suzdržanošću i sviješću o granici koju ne smiju prijeći, a koja je istodobno nužna i nepodnošljiva. Taj se odnos hrani upravo vlastitom nedovršenošću. U određenom trenutku jezik kao da blijedi, a značenje prelazi u teksturu: u ritam koraka, dodir tkanine i ponavljanje melodije. I samo se vrijeme prelama – umjesto da slijedi linearan tijek naracije, ono se rastvara kroz niz ponavljanja, pri čemu je svaki susret neznatno drukčiji, a svaka gesta nosi trag onoga što se nije moglo ostvariti. U jednom od najupečatljivijih prizora filma tajna se izgovara u rupu u stijeni i potom zapečaćuje, povjerena materijalnom svijetu umjesto drugoj osobi. Komunikacija tako postaje čin izmještanja, a intimnost arhiv onoga što se ne može podijeliti.

Ta logika odgođenog iskaza i posredovane bliskosti tvori konceptualno polazište ove izložbe. Povezanost ovdje nije shvaćena kao nešto stabilno i jednoznačno, nego nešto što nastaje kroz udaljenost, nesklad i djelomičnu vidljivost. Biti blizak s nekim ne znači u potpunosti ga poznavati, nego zadržati pozornost usred neizvjesnosti – nastanjivati prostor između geste i reakcije, prisutnosti i povlačenja. U tom smislu krhkost ne predstavlja neuspjeh povezivanja, nego je upravo njegov preduvjet. Radovi okupljeni na ovoj izložbi djeluju u tom međuprostoru; ne nastoje razriješiti napetost, nego je održati; teže razotkriti načine na koje se sjećanje, osjećaji i materijalnost međusobno prožimaju i izmiču konačnom razrješenju.

Kroz odabrane radove i tihe odjeke među njima uspostavljaju se veze koje se prenose preko tijela, mjesta, sjećanja i vremena. Fotografske serije Marije Guțu Homeland i By the Water tematiziraju sjećanje, migracije i krhak odnos među ljudima, krajolicima i idejom doma. Njezine fotografije kreću se između intimnih susreta sa zajednicama i širih pitanja pripadanja, istražujući kako se osobne povijesti upisuju u mjesta te kako krajolici mogu čuvati sjećanja na izmještenost, bliskost i gubitak. Taj se odnos između mjesta, sjećanja i naslijeđenog iskustva dodatno usložnjava u radu Petrita Halilaja. U serijama Abetare i Like the Tail of Arnauts povijesne tragove ne nastoji samo sačuvati, već ih reinterpretira, transformirajući naslijeđena sjećanja i narative u prostor imaginacije i otpora. Povezujući djetinjstvo, povijest i tijelo, ti radovi propituju na koji način naslijeđene priče oblikuju identitet te istodobno otvaraju prostor alternativnim oblicima pamćenja i zamišljanja prošlosti.

Ako se povijest prenosi kroz mjesta i naslijeđene narative, prenosi se i kroz tijelo. Radovi None Inescu bave se odnosom tijela i okoliša, pri čemu se ljudski subjekt redefinira iz posthumanističke perspektive. Oslanjajući se na poetske i književne referencije, kao i na znanstvena istraživanja, njezine serije fotografija i predmeta povezuju anatomske fragmente s geološkim, botaničkim i drugim prirodnim oblicima, stvarajući hibridne objekte i prizore u kojima granice između tijela i krajolika – ljudskog i neljudskog – postaju propusne. Taj prijelaz između ljudskog tijela i njegova okruženja pojavljuje se i u seriji slika Blerte Hashani, u kojima krajoliku pristupa preko ritmova i tekstura ruralnog života. Povezujući ekspresivne prikaze ljudi, životinja, vegetacije i svakodnevnih predmeta s apstraktnim i intuitivnim formama, ovi krajolici nisu toliko prikazi konkretnih mjesta koliko prostori oblikovani sjećanjem, iskustvom i percepcijom, u kojima se granica između opaženog i zamišljenog postupno zamagljuje.

Odnos poznatog i neizvjesnog poprima prostornu dimenziju u intervenciji Sare Salamon The Colunm, koja se polako približava i udaljava od svojega arhitektonskog pandana, narušavajući prividnu stabilnost prostora. Oscilirajući između objekta i arhitekture, funkcije i fikcije, rad unosi suptilan osjećaj nesigurnosti, poznato prostorno okruženje čini nestabilnim te nas navodi da preispitamo ono što vidimo i način na koji se orijentiramo. Pitanje načina na koji nastanjujemo prostor vraća nas tijelu kao mjestu sjećanja i iskustva. Performans i objekt History to the Stone, Future to the Wind Bojana Stojčića prenose nerazriješene slojeve prošlosti pojedinih mjesta u sadašnjost, pri čemu tijelo postaje privremeni nositelj sjećanja i djelovanja. Kako objekt postupno nestaje, priziva krhkost sjećanja i ulogu tijela u prenošenju tragova prošlosti, sugerirajući da ti tragovi mogu opstati čak i onda kada oblici koji ih čuvaju počnu iščezavati.

Oblici se pojavljuju i nestaju, narativi se rasipaju, a površine istodobno otkrivaju i uskraćuju, stoga se ne formira zaokružena priča, nego konstelacija dojmova preko koje se odnosi neprestano iznova odigravaju, izmještaju i preoblikuju. U sadašnjosti obilježenoj ubrzanom komunikacijom, algoritamskom blizinom i slabljenjem zajedničkog osjećaja vremena intimnost se sve više gradi preko različitih oblika posredovanja. Susreti su česti, ali fragmentarni; vidljivost je naglašena, ali rijetko uzajamna. U takvim uvjetima pitanje nije kako ponovno uspostaviti imaginarnu cjelovitost, nego kako ostati responzivan u uvjetima fragmentiranosti – kako održati pozornost, brigu i odgovornost kada je i sama povezanost nestabilna. Izložba stoga ne teži razrješenju, nego otvara prostor rezonancije, stavljajući u prvi plan umjetničke prakse koje njeguju oklijevanje, ponavljanje i propusnost kao načine uspostavljanja odnosa. U različitim medijima umjetnici artikuliraju odnose koji su privremeni, uvjetovani okolnostima i često nerazriješeni – ali koji zbog toga nisu ništa manje stvarni. Posljedično, rezultat nije jedinstveni narativ, nego polje odjeka – geste koje traju, sjećanja koja se vraćaju i susreti koji ostaju otvoreni, ostavljajući mogućnost povezivanja čak i onda kada nam ono izmiče.

Autor: Tevž Logar

O UMJETNICIMA I KUSTOSU:

Maria Guțu (1996., Republika Moldova) vizualna je umjetnica i fotografkinja u čijem su središtu interesa udaljeni i izolirani prostori, mladost, pojam doma te odnos čovjeka i njegova okruženja. Diplomirala je na Odsjeku za filmsko snimanje Akademije za glazbu, kazalište i likovne umjetnosti u Kišinjevu 2020. godine, a 2022. završila je obrazovanje na školi suvremene fotografije Docdocdoc u Sankt Peterburgu.
Godine 2018. uvrštena je među trideset perspektivnih fotografkinja mlađih od 30 godina u izboru 30 Under 30 Women Photographers platforme Artpil, a od 2021. članica je međunarodne inicijative Women Photograph. S portretima iz ciklusa Homeland dvije je godine zaredom, 2022. i 2023., ušla u uži izbor prestižnog natjecanja Sony World Photography Awards. Njezini su radovi 2023. i 2024. zapaženi i u sklopu međunarodnog fotografskog projekta Portrait of Humanity, koji organizira časopis British Journal of Photography, gdje je ostvarila plasman u uži izbor i među nagrađene autore. Godine 2023. dodijeljena joj je i potpora Zaklade VID za sudjelovanje u mentorskom programu.
Za dugogodišnji fotografski projekt Homeland 2024. godine osvojila je nagradu Leica Oskar Barnack Newcomer Award, namijenjenu mladim fotografima. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama u Europi i svijetu, među ostalim u Rumunjskoj, Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu, Mađarskoj, Španjolskoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Petrit Halilaj (1986., Kostërrc, Kosovo) živi u Berlinu. Izložbenu praksu shvaća kao način mijenjanja tijeka osobnih i kolektivnih povijesti, stvarajući složene svjetove koji otvaraju prostor slobodi, želji, intimnosti i identitetu. Njegov je rad duboko povezan s novijom poviješću njegova rodnog Kosova i posljedicama kulturnih i političkih napetosti u regiji, koje često uzima kao polazište za kreiranje alternativnih poetika za budućnost. Halilajevi projekti, ukorijenjeni u osobnom iskustvu, obuhvaćaju različite medije, uključujući skulpturu, crtež, slikarstvo, tekst i izvedbu. U svojim radovima često se koristi materijalima s Kosova i oblikuje ih u ambiciozne prostorne instalacije te prenosi intimne odnose, mjesta i ljude u skulpturalne forme. Njegova se umjetnička praksa može promatrati kao razigrani, a katkad i subverzivni pokušaj otpora represivnim politikama i društvenim normama – u smjeru nesputanog slavljenja svih oblika povezanosti i slobode.
Nagrade: Nasher Prize, Dallas (2027.); Smithsonian Artist Research Fellowship (2018.), Washington, D. C.; Mario Merz Prize, Torino (2017.); Villa Romana Fellowship, Firenca (2017.); MAK, Los Angeles (2016.).

Blerta Hashani (1997., Mirash, Ferizaj, Kosovo) vizualna je umjetnica koja djeluje u medijima slikarstva, crteža i fotografije. Diplomirala je na Fakultetu umjetnosti Sveučilišta u Prištini. Njezinu umjetničku praksu oblikuju ruralni i periferni prostori i krajolici, misticizam i simbolizam. Iskustva, percepciju i sjećanja pretače u slike koje otvaraju nove metaforičke dimenzije te pozivaju na to da svijet iznova vidimo, osjetimo i zamislimo.
Među odabranim izložbama i umjetničkim projektima ističu se The Sun on the Blades of Grass (Bazament, Tirana), Unfolding Currents: The Pulse of Time (Autostrada Biennale, Prizren), Silent Threads, Resounding Kosova (Galleria Continua, Pariz), Cicërimat në Mjegull (ARKIV – Institut za suvremenu umjetnost, Peć), Memorizonim (LambdaLambdaLambda, Priština), Jahresgaben 2024 (Bonner Kunstverein, Bonn), New Grand (Manifesta 14, Priština) i A Story upon the Green (Nazifov mlin, Mirash). Sudjelovala je u rezidencijalnim i istraživačkim programima diljem Europe, među kojima su Milvus Artistic Research Center u Švedskoj i Kulturzentrum PROGR u Švicarskoj, a 2025. bila je među trima finalistima nagrade Artists of Tomorrow Award u Prištini.
Art Basel ju je 2025. uvrstio u svoj izbor deset mladih umjtnika koje vrijedi otkriti. Živi i radi u Mirashu na Kosovu.

Nona Inescu (1991.) živi i radi na relaciji Atena (Grčka) – Bukurešt (Rumunjska). Nakon školovanja na Chelsea College of Art & Design u Londonu i Kraljevskoj akademiji likovnih umjetnosti u Antwerpenu, studij je završila na Nacionalnom sveučilištu umjetnosti u Bukureštu.
U svojoj interdisciplinarnoj umjetničkoj praksi objedinjuje fotografiju, instalaciju, skulpturu i video. Oslanjajući se na teorijske i književne pristupe, istražuje odnos ljudskog tijela i okoliša te preispituje poimanje čovjeka kao subjekta iz posthumanističke perspektive. Polazeći od koncepta geološkog vremena i duboke povezanosti čovjeka s njegovim okruženjem, oblikuje estetiku zajedništva koja povezuje iskonsko i suvremeno unutar organske i biološke tehnosfere.
Izlagala je u brojnim međunarodnim institucijama i galerijama, među kojima se ističu Art Encounters Foundation (Temišvar), Catinca Tabacaru Gallery (Bukurešt), Musée de l’Homme (Pariz), Haus N (Atena), Gunia Nowik Gallery (Varšava), Künstlerhaus Wien (Beč), Lentos Kunstmuseum (Linz), Galerie Kandlhofer (Beč), Salonul de Proiecte (Bukurešt), Brooke Benington (London), Sylvia Kouvali (London), Goethe-Institut (Bukurešt, Atena), Le CAP Saint-Fons (Lyon), Kunstraum Kreuzberg (Berlin), Musée d’Art Moderne et d’Art Contemporain – MAMAC (Nica), Radius (Delft), Art Encounters Biennale (Temišvar), KVOST (Berlin), Contemporary Fine Arts (Berlin), basis (Frankfurt), Tallinn Art Hall (Tallinn) i Museo della Montagna (Torino).

Sara Salamon (1991., Rijeka, Hrvatska) djeluje u poljima različitih umjetničkih praksi kao vizualna umjetnica i oblikovateljica pokretnih slika. U radu najčešće pokušava iznevjeriti medij, a inspiraciju pronalazi u kolektivnim divljinama i stvarnosti koja izmiče. Zanimaju je javni prostor, specifične lokacije i čudni medijski spojevi.
Nagrađena je za autorske i kolaborativne projekte (35. Salon mladih, 55. Zagrebački salon…), a sudjelovala je i na rezidencijalnim programima poput Akademie Schloss Solitude, Q21 – MuseumsQuartier u Beču te Bergen Centre for Electronic Arts (Norveška) u sklopu Future DiverCities 2019.
Od 2013. do 2026. godine prezentirala je svoje umjetničke radove i kolaborativne projekte na više grupnih i samostalnih izložbi u prostorima i na festivalima poput Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu – Zbirke Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, Gradskog muzeja Bjelovar, Ujazdowski Castle u Varšavi, Apoteke – prostora za suvremenu umjetnost, Galerije VN, Galerije Kortil, Muzičkog biennala Zagreb, Touch Me festivala, Salona mladih, Zagrebačkog salona…
Članica je neformalnih kolektiva M28 i Platforma za eksperiment, a najčešće autorski surađuje s Hrvojem Spudićem.

Bojan Stojčić (1988., Sarajevo, Bosna i Hercegovina) bosanskohercegovački je vizualni umjetnik. Svojim multimedijskim radovima Stojčić problematizira autokolonijalni diskurs i afekt u metajugoslavenskom prostoru, propitujući kolektivni i individualni pogled na perifernog Drugog, ali i na samoga sebe. Iskustvo rata koje je proživio u najranijem djetinjstvu snažno oblikuje njegov umjetnički izričaj. Obilježen iskustvima gubitka, odsutnosti, izmještenosti i tranzicije, kako u javnom tako i u privatnom životu, Stojčić se pozicionira kao subjekt europske periferije, istodobno prisvajajući i podrivajući tu poziciju. Jednostavnim, svedenim vizualnim jezikom obilježava mjesta pripadanja na rubovima povijesti i imperija, propitujući pritom položaje koji su unutar njih unaprijed zadani. Ispreplićući humor, poetiku i geopolitiku, istražuje tragove i preobrazbe sadašnjosti.
Među njegovim najnovijim nagradama i priznanjima ističu se Nagrada Galerije na 32. Memorijalu Nadežde Petrović (Srbija, 2024.), nagrada ZVONO za najboljeg mladog vizualnog umjetnika (Bosna i Hercegovina, 2023.), stipendija WHW Akademije za umjetnike u usponu (Hrvatska, 2022.) te stipendija Revizor za doprinos znanosti i umjetnosti (Bosna i Hercegovina, 2022.).
Među recentnim izložbama ističu se Discoteca Mediterranea (Galerija Manuš, Split, Hrvatska, 2026.), Technologies of Peace: Art and Transition in Contemporary Europe (1989–2026) (Irski muzej moderne umjetnosti – IMMA, Dublin, Irska, 2026.), Bureau fantôme (Sorbonne Université, Pariz, Francuska, 2026.), Antifascism: Now. (Lothringer 13 Halle, München, Njemačka, 2026.) te Art Encounters Biennial 2025: Bounding Histories. Whispering Tales (Art Encounters Foundation, Temišvar, Rumunjska, 2025.).

Tevž Logar nezavisni je kustos, urednik i autor koji djeluje na relaciji Ljubljana – Rijeka. Njegov kustoski rad obuhvaća brojne izložbe i projekte, među kojima su Memory of Touch: Kunsthalle Praha Collection in a Dialogue (2026.), Art Encounters Biennial (2025.), U3 – Triennial of Contemporary Art (2024.) te slovenski paviljon na 55. Venecijanskom bijenalu (2013.). Tijekom karijere surađivao je s nizom uglednih međunarodnih institucija i zbirki, uključujući Museum of Modern and Contemporary Art u Łódźu, Modernu galeriju u Ljubljani, Kunsthalle Praha, Fondazione Sandretto Re Rebaudengo, TBA21, zbirku Ovidiu Șandor, CAC Genève, Ludwig Museum u Budimpešti i Kontakt Collection. Od 2009. do 2014. bio je umjetnički ravnatelj ljubljanske Galerije Škuc. Suosnivač je Zaklade Ulay u Amsterdamu, u čijem savjetodavnom odboru i danas djeluje.

Naslovna fotografija: Nona Inescu, Brugmansia (Angels Trumpet of Death), 2021.