Običnosti

U Galeriji Karas izložio sam radove s motivima i temama koji me zaokupljaju već dulje vrijeme. Zajedničko im je da prikazuju obične, svakodnevne predmete i situacije. Šalice, lonce, jedaći pribor, kante za zalijevanje, ruke, noge, dječju igru po sunčanom ljetnom danu u pješčaniku parka, odlazak na sladoled, šetnju kroz šumu… Motive sam pokušao naslikati maksimalno izravno i neposredno, a vizualno zanimljivo, koncentrirajući se na jasnoću i ljepotu velikih formi prisutnih u uporabnim predmetima.
Također, likovno su mi zanimljive situacije susreta svakodnevnih predmeta i čovjeka, tj. prikaz ljudskih stanja u određenim situacijama. Tako sam u nekim slikama pokušao dočarati nervozu i očaj koji nas obuzimaju kad se nalazimo usred kaosa nepospremljene kuhinje, stojeći pred gomilom razbacanog i neopranog suđa. Nasuprot tome, prikaz jedne šalice tople popodnevne kave ili šetnja kroz floru šume pokušaj je dočaravanja ugode i mira.
Do motiva dolazim radeći veliki broj crteža. Kad napravim crtež za koji mislim da bi mogao funkcionirati u mediju slike, uzimam velik format i počinjem s radom. Tako uz nekoliko slika srednjeg formata, drugi dio izložbe čini velik broj malih crteža, koji su mi služili kao priprema za slikanje, odnosno koji su nastajali spontano, za vrijeme rada na slikama. Većinu tih crteža ne doživljavam kao gotove i definirane likovne radove, ali mislim da su nužan dio likovne cjeline koju sam izložio. Na njima se vidi proces traženja oblika i proporcija. Neke ideje nastajale su iz slučajnog preklapanja crteža koji su ležali u neredu poda ili crtaćeg stola. Tu metodu prenio sam na kolažiranje koje je čest i važan element mojih slika. Dok radim, unosim u sliku sve ono što u slikarskom smislu znam. I to se nikada ne pokaže kao dovoljno. Tada slikam dalje, do trenutka u kome slika postane jača i pametnija od mene, dok me ne iznenadi. Ako je to iznenađenje neugodno, krećem ispočetka. Ako je ugodno, slika je gotova.

Marko Zeman