Nevidljivo lice
Koliko se, gledajući iza mimikrije pojavnoga, vidimo, prepoznajemo – preklapajući se pokatkad poput Sunca i Mjeseca, raspršene svjetlosti i zatamnjenja, predmeta i njegove sjene – znamo i doista raspoznajemo – kao ljudska vrsta koja je u otprilike 600 000, a kulturološki 8 000 godina pokorila, nametnula zakonitosti i izgradila cijeli složeni civilizacijski sustav na za život ugodnom, malom, zaobljenom plavom Planetu? Koliko se kao pojedini pripadnici humanoidne verzije razumijemo i ispreplićemo?
U dijalektici između, u kozmičkim i evolucijskim razmjerima vrlo mladoga kulturalnog identiteta i starije biološke nužnosti, nagonske uvjetovanosti čovjeka, rasprostire se bivanje pompozno, od sebe sama nazvanog, na obiteljskome stablu prirode uredno klasificirana i ponajviše izdignuta Homo sapiensa; ljudske životinje koju možemo nazrijeti i razaznati odgonetavajući njegove, zapravo i mnogobrojno vlastite izraze lica, geste i pokrete tijela usložene između kretanja i mirovanja, verbalno-vizualne uvjetovanosti komunikacije, kao i tragove, otiske, znakove i simbole koje to pokatkad divno, a često (samo)razorno stvorenje ostavlja i stvara unutar složena, kompleksnog i zamršena svijeta koji je stvorio alatima – počesto ga uništavajući oružjem – ali i kreirao imaginacijskim sredstvima kojima je protkan. Uočavamo to pozornim promatranjem, analiziranjem, preslagivanjem, razlaganjem i ponovnim sastavljanjem ideje bića, njegove izgledne matrice i, posebice ovdje, čovjekovih uradaka koje razlučujemo odgonetavanjem simboličkih odraza nečega što dogovorno označujemo vizualnom umjetnosti i kulturom. Ne zaboravimo, iza svih modnih marki i moda, trijumfa narcisoidne estetike kojom nas hipnotički zaglupljuju, uvjetuju i bombardiraju masovni mediji i virtualne tehnologije, kao i samoljublja društvenih mreža – beskonačno umnožena idealnim prikazima-identitetima unutar ubrzane digitalne revolucije koja neprozirnom iluzijom utvara svijet do nesagledivih razmjera – iza brojnih civilizacijskih slojeva, primati smo – sisavci, duhovna, umna, ali i osjetilno-animalna stvorenja.
Uspravan hod, gola koža, pet osjetila i intuicija. Potiskivanje nagonskoga, njegovo neraspoznavanje, može nas, konačno, dovesti do istrebljenja, kolektivne entropije sustava.
Ivana Jurić kontroliranim kaosom kolaža rekreira biološki portret vrste koji je univerzalan, disperzivan, višedimenzionalno prostorno-vremenski oblikovan, znakovit i slojevit. To je ujedno i autogram osobne specifičnosti. Ivana ima blagi oblik nepercipiranja ljudskoga lica – Face Blindness – stoga se izrazom i fokusira na zagonetni anatomski teritorij lica utiskujući ga u vlastiti vizualni kôd – vidljive korelacije svojevrsna suočavanja i razobličavanja užasa osjetilne frustracije, ali i rekreacije fokusom uslojeno presložena i slobodnim asocijacijama razlomljena, rasporena, analitički razvezena i ponovo povezana, pretumbana tijelo-lica sa popratnim nadrealnim dodacima i višeznačnim aluzijama. Mimikom lica možemo gestikulirati 300 izraza. Iza tih izraza igre, plesa, glume i pantomime kriju se nakane, svrhovitost ili besmisao, ispunjenost ili praznina, žudnje, želje, osmjesi i radost, suze i mirisi, srdžbe i bjesovi, izopačenosti i gađenja, glad i sitost, psihološki karakteri, policijski profili i rase, seksualne privlačnosti ili odbojnosti koje se uvijek odražavaju na licu; zaljubljenost i očaji, agresija i strahovi, gnušanje i apetiti, ljubav i mržnja, djetinja iskrenost, ljepota i euforija mladosti te staračka mudrost; cinizam i ironija, podsmjesi i uvrede, zadovoljstva i ugode, pijanosti i halucinacije, zdravlje i bolesti, istinitosti i lažiranja; ljepote i ružnoće, lice-naličja tjelesnoga govora sa zvukom ili bez njega – kako nam to predočuje nijemi film bez glasa, ali i sama, također nijema, smrt. Naravno, u čovjeka se sve to rasprostire prirodno ugođenom skalom osjećaja u prostornom 3D ovalu: između tjemena – kose i čela, očiju razdijeljenih nosom, ušiju koje proširuju obris, obraza i usta, brade i vrata. Ako djelomice ili blago ne vidimo određene karakteristike, možemo to rekonstrukcijom – koja uključuje četvrtu dimenziju vremena – kao što čini Ivana kolaž-mozaikom: rekreirati, uobličiti, osvijestiti, rastrgati, a potom preobličiti i smiriti vizualizaciju zaleđenim supstratom ispremiješanih, a uravnoteženih psiholoških napetosti. Tako nevidljivo postupno postaje vidljivim licem.
U autoričinu tvarno-dodirno-optičkome ostakljenom kaleidoskopu pretapaju se potom svijest, podsvijest i zaprljani signali koji dopiru iz dubinskih tmina nesvjesnih slojeva bića u kojima su pohranjene prastare slike i prastara stanja što dopiru do omanjih, osvjetljenih i osviještenih pragova kako-takve čovjekove svjesnosti.
Kolažiranjem Ivana vizualizira magijske projekcije kojima, osim rekonstrukcije vlastite percepcije, čara magijske učinke svojevrsne iskonsko-primitivne čarolije kojom želi obuhvatiti, predočiti te poput djeteta djelovati na šizofrenu podvojenost nepravedna, suvremena svijeta. U koloriranim hibridima, projekcijskom interakcijom isprepletenom između podražaja multiplicirane zbiljnosti kontradikcijskog efekta i nutarnje stvarnosti autorice metodom isječene, preklopljene i vizualno kakofonične citatnosti miješaju se aluzije iz visoko-niske kulture i umjetnosti u svojevrsnome neo-pop-trash panoptikumu s Ivaninom kaotično-estetskom etikom, prožetom nadrealnim i košmarnim snoviđenjima. Na to upućuje i šaranje te stalno prekrajanje vlastitih predodžbi. Osim fokusiranosti na lica i oči vidimo cijeli mali itinerar doživljaja verbalno-vizualne popularne kulture, ali i drugosti i drukčijih u kojima se možebitno prepoznajemo, predrasudama sukobljavamo ili uz sve urođene i predvidljive sličnosti razlikujemo. U Tamnoj percepciji (2018.), karakterističnom metodom kontrastnih polariteta Ivana je uklopila isječak reprodukcije tijela iz Tizianova Portreta mladića sa rukavicom (1520., Louvre) sa dvodijelnim, zalijepljenim licem djevojčice-dječaka!?
Cijela nestabilna konstrukcija balansira na tanašnim šarenim, modnim boksačkim tenisicama. Vidimo svjetlo-tame prvotno proistekle iz vrhunske postklasične Tizianove manire u crash odnosu prema svjetlo-tami očiju – od kojih je jedno šaranjem označeno – i prema kontrastu dvostrukoga lica. Potom istaknuti, umanjeni šareni detalj te ukupnu svjetlo-tamu zatamnjene percepcije cjelokupne vizualnosti kadra prošarane izrezanim bijelim i iscrtanim žućkastim, kao i podloženim neutralnim otiskom novina. Čitanje autoričinih zasićenih znakovnih sublimacija, koje uvijek upućuju i na nešto drugo od onog što vidimo, izazovno je. Svatko ih ponaosob valja tumačiti. Određuje li nas genetika, DNK kod nasljednih osobina, pogledi koje upućujemo i oni kojima smo izloženi; dar, mar ili frustracija; gmazovski, limbički i neokortikalni mozak; jezik, obitelj, odgoj i obrazovanje; usloženost i klasna stratigrafija društava, novac i robe; božji plan ili evolucijska nužnost, umjetnost i igra, religija ili znanost, zaobljeni prostor-vrijeme i nedokučivi (bez)smisao svemira? Svi mi pripadnici iste vrste nešto žudimo, a možda su i naše žudnje uvjetovane ili naučene. Tome nas podučavaju svjetovi umjetnosti, posebice prvi i drugi Blade Runner. Iako odnos između viđenja i znanja nikada nije do kraja uspostavljen, viđenje bitno određuje naš odnos prema svijetu. Ivanin pogled, pogled je iskosa; blago pomaknuti pogled koji vidljivim čini nevidljivo lice. U ubrzanoj virtualizaciji svijeta, ionako su sva podjednako nevidljiva.
Željko Marciuš