Igra skrivača
Prvi utisci možda ostavljaju najdublji trag u čovjeku. To su dojmovi koji ga kasnije mogu presudno definirati. Stoga ne čudi posezanje Mije Matijević Akrap u ovom razdoblju i mjestu kreativnog puta za motivima iz djetinjeg perioda života. Igre koje čine razonodu pamtimo tako da katkad imaginiramo (imago lat. slika, pojava), a katkad bistrimo naša o/sjećanja u razmišljanju o susretima s novim situacijama. Dok se u spontanosti igre upoznajemo, a ako je prava spoznajemo, pa se podrazumijeva i očekuje da to bude u radosti, djetinja igra nije uvijek takva, ne mora biti i nije uvijek bezazlena, ponekad je prožeta nekom neobičnom tjeskobom i neizvjesnošću. Isto tako, susreti s vršnjacima, odnosno s drugima, djeci su susret s novim sobom.
U slikaričinom pristupu se očituje da je kroz uživljavanje u vizuru svojih prvih utisaka, vlastite neopterećenosti dječjeg pogleda, nesputanosti u odnosu prema izboru motiva iz sjećanja i s fotografija, u kompozicijama i sa slobodnim tretmanima ploha postigla da naslikani prikazi privlače pogled živopisnim scenama. To je i zbog vrlo proizvoljno odabranih, katkad zamrljanih boja, svojevrsnog nabrajanja motiva iskrivljenog sjećanja pa s jedne strane pokazuje senzibilitet za čistu dječju igru, ali i sluti da se igrati sa slikom treba uporno. U različitim kontekstima autorica predočava igru, natjecanje i borbu (Black holes in the sky, Iznad zemlje), prebire po sjećanju (Protagonistica, Rođendanska slika), smjelo odabire motive (Vitez purpura) te rekreira sjećanje (Poplava). Prizori na slikama, kao i na urnama, imaju naglašene linije i plohe, negdje su oblici pojednostavljeni, a gdjekad su volumenom istaknutiji. Riječ je o vrckavim i maštovitim scenama koje pobuđuju znatiželju, ali i suočavaju s pitanjima na koje nema odgovora.
Upućivanjem na osobno, aludira se pitanje o općeljudskom; na djecu čija su djetinjstva prekinuta zbog ratnih događanja, migrantske krize, djecu s izgubljenim članovima najbliže obitelji, djecu koja nemaju ostvarene temeljne egzistencijalne uvjete, što žive u strahu i potištenosti zbog svakojakih nelagoda u odrastanju, nemogućnosti obrazovanja i dječje razonode. Premda su odnosi između manjih i većih trauma važni i bol se ne može mjeriti, a ovdje nije mjesto za opise intimnih povijesti, vrijedi istaknuti kako Mia Matijević Akrap svojim izborom motiva i razradom potiče na pitanje o tome kako društvo čovjeka oblikuje tako da potiskuje traume još od djetinjstva. Očekivani obrasci ponašanja mogu udaljiti od istinskih poriva za iskazivanjem sebe u iskrenosti, o čemu možemo čitati i u Proslovu knjige Črna Mati zemla Kristiana Novaka:
Ljudi su u stanju napraviti baš sve kako bi preživjeli. Jest će govna, krasti, prositi, lagati, ubiti, izdati prijatelja. Ja sam samo morao zaboraviti da bih preživio. Kad smo se maknuli iz sela, stvari i jezive slike počele su iščezavati iz moje glave, dan za danom. To sam u početku doživio kao prijetnju da ću izgubiti i samog sebe, pa sam se djetinje grčevito držao za stvari i ljude, sve ono što je nepovratno nestajalo. Kada bih vidio da mi nedostaje poneki dio, uzimao sam iz onoga što je bilo ovdje, što još nije nestalo, iz tuđih priča. Ono što sam pustio neopisanim, zaboravljeno je. A ja sam sve više lagao o tome tko sam i polako počeo vjerovati u vlastite laži.
Privatno kroz priču djetinjstva kao univerzalno, inspiriralo je brojne teme u umjetnosti. Upravo kreacija otvara prostor za igru koja ne završava djetinjstvom, ali kao svaka, i ta igra treba imati pravila; koliko oslobađa ono neobuzdano i pruža polet toliko može odvesti na pogrešan, odnosno put pretjerivanja. Između ostalog i na to aludira ciklus i izložba Igra skrivača (2021. – 2022., ulje i ulje i akril na platnu) tematski slojevit i sadržajno odvažno izabran koncept kojim slikarica Mia Matijević Akrap moguće da zaokružuje stare i priprema se na nove putove. S tim u vezi, slike izložene u korelaciji s urnama (oslikana i glazirana keramika Self-help burial, 2021. – 2022.) sugeriraju igru skrivenog i pozivaju na iščitavanje i dekodiranje, a što pored navedenog pridonosi dvostrukoj vizualnoj atraktivnosti; ostvaruju se međuodnosi, produbljuje kontekst skrivenog i aludira na povezanost (privatnog) sjećanja s mitskim.
Nevenka Šarčević