Heliopolis, Kustos Marco Scotini

U Richterovoj viziji utopijskog grada, sve potrebno bilo je odmah dostupno, čime se optimizirala urbana struktura kako bi se smanjilo vrijeme potrebno za kretanje, oslobađajući time više vremena za slobodne aktivnosti. Tadić reinterpretira ovaj Richterov koncept, projektirajući svoj utopijski grad uvodeći elemente znanstvene fantastike i ekološki osviještenog pristupa u Richterove kompleksne sustave. Kroz medije crteža, kolaža i animacija, on istražuje kako bi takav grad mogao evoluirati integrirajući pitanja odnosa između čovjeka, okoliša i tehnologije, uz korištenje obnovljivih resursa. Primjenjujući minijaturizaciju kao metodu, Marko Tadić pretvara ostatke i krhotine u igračke, koje, iako su igračke, zadržavaju svoju dokumentarnu vrijednost i prizivaju svijet odraslih, istovremeno im dopuštajući oslobađanje od svakodnevice.

Tadić tako reinterpretirajući vizije Vjenceslava Richtera, predlaže i model društva koji uspostavlja harmoničan ritam društvenog metabolizma, u neprestanoj potrazi za ravnotežom između konstrukcije i poništenja, između zamišljenih budućnosti i očuvanja prošlosti čime se oživljava kontinuirana potraga za sintezom između novog i starog. Iz inertnih ostataka prošlosti, umjetnik izvlači aktivni potencijal za kreiranje novih narativa. U tom procesu preoblikuje i daje novi život starim predmetima u kojem razglednice, zemljopisne karte, dijapozitivi, bilježnice i osobni fotografski arhivi nisu samo materijali; oni postaju osnova za njegove umjetničke interpretacije. Svaki od ovih objekata prelazi granicu svog prvotnog značenja, postajući vitalni dio Tadićeve umjetničke vizije. Na taj način on ne samo da reciklira materijal, već reinterpretira i proširuje granice memorije i povijesti, pretvarajući svaki predmet u dinamičan element šireg umjetničkog narativa..

Izložba „Heliopolis“ se sastoji od četiri tematska otoka: „Napuštanje okvira“ (Leaving the Frame), „Skretanje tokova“ (Flow Diversions), „Otvorena budućnost“ (The Open Future) i „Iz ljušture (staroga)“ (From the Shell (of the Old)). Svaki segment predstavlja različite aspekte odnosa između ekologije, utopijske arhitekture i znanstvene fantastike, pružajući višeslojnu perspektivu koja omogućava novo razumijevanje i interpretacije ovih složenih sistema.

Marko Tadić (Sisak, 1979.) diplomirao je na Accademia di Belle Arti u Firenci. U svojim radovima bavi se naslijeđem modernizma u mediju crteža, kolaža, animacije, instalacija.  Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, a njegovi filmovi prikazivani su na mnogim međunarodnim festivalima animacije i eksperimentalnih filmova. Godine 2017., zajedno s Tinom Gverović predstavljao je Hrvatsku na 57. na Venecijanskom bijenalu. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada, uključujući Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu 2015. Godine, zatim Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika 2008. godine. Sudjelovao je na brojnim rezidencijama u Helsinkiju, New Yorku, Los Angelesu, Frankfurtu i Beču. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na Nuova Accademia di Belle Arti (NABA) u Milanu.

Osim izložbenog prostora, PAV je okružen veličanstvenim perivojem površine 23.500 kvadratnih metara. U sklopu programa popratnih događanja izložbe „Heliopolis“, predstavljena je i javna skulptura Marka Tadića, The School, osmišljen posebno za ovaj perivoj.

Kustos: Marco Scotini