Dear Diary... Layers of Dreams
Raspon prizora koji u instalaciji Marine Mesar (poznatije pod imenom Oko), koncipiranoj za prostor zagrebačke galerije Trotoar, seže od fotografije bakine kuhinje postavljene poput zidne tapete do umjetničinih amblematskih, uramljenih dvometarskih crteža životinja odjevenih u ljudsko ruho, priziva mi u sjećanje esej Waltera Benjamina napisan 1934. povodom desete obljetnice smrti Franza Kafke. Benjamin zaključuje da je Kafki svijet predaka, jednako nedokučiv kao i stvarnost, bio iznimno važan, i da ga je upravo taj svijet doveo do životinja koje su u njegovom djelu, bivajući spremnicima zaboravljenog, obdarene najvećom mogućnosti refleksije.
Kad mi Marina govori o svojim neobičnim životinjama ona kaže da je posrijedi dječja mašta koja ljudima crta zaštitnike u životinjskom obliku. To me “priznanje” vodi jednom drugom dragom mi piscu, Philipu Pullmanu u čijoj je trilogiji His Dark Materials ljudsko biće vitalno neodvojivo od svog životinjskog sudruga – dæmona. Pulmanov je dæmon navodno inspiriran renesansnim portretima – da Vincijevom Damom s hermelinom i Holbeinovom Damom s vjevericom. U prikazima životinja Marine Mesar ideja spremnika zaboravljenog artikulirana je crtačkom izvedbom koja jasno konotira neku prošlu povijesnu epohu. Konkretno, nemoguće je ne primijetiti reminiscencije na ilustracije Carollove Alice u zemlji čudesa koje je sredinom 19. stoljeća izradio John Tenniel, ili na Grandvilleove karikature iz istog razdoblja u kojima životinjsko obličje izruguje osobine ljudskih protagonista. Međutim, premda ponekad citira krojeve tada pomodne građanske odjeće u koju Grandville odijeva svoje likove, Marina Mesar radikalno mijenja značenje prikaza životinje – u izrazu njihovih lica nema ničeg ni prijetećeg, ni odbojnog. Naprotiv, od onih najsitnijih koji su se pred dvadesetak godina diskretno pojavili kao jedva primjetne papirnate naljepnice na oronulim zagrebačkim donjogradskih pročeljima, do gigantiziranih s kasnije izvedenih murala, ta su začudna bića, lišena ironije i cinizma, pozivajući na neku drugačiju percepciju grada i vlastitog postojanja u njemu, djelovala umirujuće. Jean Ignace Isidore Gérard uzeo je početkom industrijskog razdoblja ime Grandville, što doslovce znači velegrad, i specističkom alegorijom vizualizirao ljudske osobine koje će dovesti do aktualnog distopijskog stanja. Dva stoljeća poslije u zagrebačkoj urbanoj distopiji Marina Mesar svojim mudrim i dobroćudnim životinjama namjenjuje da čuvaju ljude od sebe samih. I za sebe izabire ime Oko. U što je to oko zagledano? U mjesto ishodišta slika? I gdje je to mjesto?
Na izložbi naslovljenoj Dear Diary… Layers of Dreams, Dragi Dnevniče, fotografija bakine kuhinje funkcionira kao mise-en-scène proliferirajućih slika i opipljivih predmeta koji ih utjelovljuju. Na tu je fotografiju, kao i na druga mjesta u prostoru galerije ovješeno mnoštvo malih krpenih lutaka identičnog oblika koje je umjetnica vlastoručno izradila. One su podsjetnik na neko prošlo vrijeme i na mjesto ishodišta slika koje će godinama poslije artikulirati svojim preciznim crtežima koji, među ostalim, prizivaju u sjećanje i crteže iz osamnaestostoljetnih prirodoslovnih priručnika. Baka, čija je odsutnost posve jasno naglašena fotografijom kuhinje, bila je ta koja je djevojčici izrađivala krpene lutke i naučila je da ih i sama pravi. Nasmiješeno ali sjetno lice tog djeteta gleda danas u takozvanu umjetničku publiku sa slika-objekata izloženih u Galeriji Trotoar onim istim pogledom kojim je sjedeći u osnovnoškolskoj klupi pogledala u objektiv fotoaparata. U napravu, koja ujedno jest i društveni aparat, i koja je proizvela njezinu sliku. Puno godina nakon nastanka te snimke djeteta u školskoj klupi stvorena je medijska slika danas, na području street arta nezaobilazne, međunarodno priznate umjetnice Oko, koja izložbom naslovljenom Dear Diary… Layers of Dreams poziva na refleksiju o osjetilnim teksturama koje postoje u nevidljivim ležištima s onu stranu svake vidljive slike.
Dinamikom razlike između ručno izrađene krpene lutke i industrijski, serijski proizvedene igračke, ili ako hoćemo, između unikatne, manualno načinjene i beskonačno reproducibilne, tehnološki generirane slike, definirana je narativna okosnica instalacije Dear Diary. Pritom razlika u tehnologiji proizvodnje dječje igračke ovdje ujedno označuje i klasnu razliku. Naime, krajem dvadesetog stoljeća kad nastaje analogna fotografska snimka, portret djevojčice u školskoj klupi, koja će se reproducirana multiplicirati i metamorfirati nastanivši svaku od izloženih mekih slika-objekata Marine Mesar – Oka, rijetko koje školsko dijete nije imalo neku od serijski proizvedenih igračaka, u to vrijeme lako dostupnih u trgovinama. Marina je bila jedno od te rijetke djece. Druga su ih imala u izobilju, a djevojčica s fotografije maštala je o njima. Zato će se, kao u stripu ili animiranom filmu, slike tih igračaka pojaviti u ulozi priviđenja koja lebde oko njezinog lika zabilježenog fotografijom snimljenom u djetinjstvu. Međutim, u slikama koje artikuliraju instalaciju Dear Diary taj je portret dislociran, učionica je izbrisana, a mala Marina umjesto u školskoj učionici sjedi u bakinoj kuhinji. Za razliku od onda kada je dijete od isluženih tkanina samo sebi šivalo lutke, umjetnica sada raspolaže informatičkom tehnologijom koja joj omogućuje da materijalizira vizualizaciju djetinje čežnje. Tako će se krpene lutke nalik onima koje je pravila u djetinjstvu, u instalaciji Dear Diary… Layers of Dreams pojaviti sašivene od svile s otisnutim uzorkom industrijski proizvedenih igračaka čije je sličice djevojčica s fotografije izrezivala iz onodobnih rabljenih tiskanih kataloga. Njezin fotografski portret koji se stapa sa slikama onoga o čemu mašta također je otisnut na svilenoj tkanini koja je umjesto na slijepi okvir za slikarsko platno napeta na pravokutni blok od spužve. Takva materijalizacija pojavljivanja slike osim viđenja zahtijeva i percepciju dodirom – osjetiti glatkost svile i mekoću slikom prekrivene podloge. Jer Dear Diary, nizom enigmatičnih označitelja, nazovimo ih ovdje slikama dječjih igračaka, referira na živo tjelesno iskustvo. I premda je posrijedi nedvojbena ikonička raznorodnost, sličice igračaka u potpunosti zasićuju svilena polja iz kojih izranjaju, kao što to čine i zagonetne tetovaže kojima je ispisana koža umjetnice Oko.
Autorica Leonida Kovač