Solarfall
Prikaz suvremenoga društva u kojem smo zatrovani prizorima jeftine zabave, degutantnim humorom i prizemnim dosjetkama na precizan način prenose platna Pavla Pavlovića. Protagonisti su najčešće ljudi u suludim kostimima čiji su međusobni odnosi nedokučivi, šašavi, naizgled nasumični, poput halucinacija nastalih tijekom noći ispunjene pijanstvom ili umjetnim rajevima droge. A umjetnost je također umjetni raj, stoga slaganje i komponiranje somnambuličnih scena na ovim slikama na promatrača ima jednak dojam kao opojno sredstvo s druge strane zakona: djeluje kao vrtoglavi i nestabilni rollercoaster dovodeći dokonog posjetitelja lunaparka u stanje između luđačke zabave i tjeskobe. Stanje tjeskobnosti uzrokuje i efekt nelagode koji proizlazi iz slikareva visokoga realizma pri čemu fotografskom preciznošću bilježi likove, teksture i prostor, postižući katkad uncanny valley efekt. Sve izgleda stvarno, no odnosi između protagonista ili pak njihovo prikrivanje lica maskama, udaljuju nas od neposrednog uvida, od plastičnosti i prepoznatljivosti koje su početne definicijske točke realizma. Ti su ljudi možda odraz već spomenute manične izmjene slika u nebrojenim internetskim klikovima, u moru površne popularne kulture gdje ljudi danas kao mačiće utapaju svoje mučne dane. Likovi su ujedinjeni središnjom perspektivom prostora u kojemu se nalaze, ali svaki od njih djeluje da je u svome mentalnome svijetu, poput autista. Ono iritantno i nelagodno na slikama istovremeno je dvojnost površnosti i šašave zabave s jedne strane te dubine i intrige s druge koje su sugerirane primjerice westernovskim totalima prerije (Amanda), ili bizarnim maskama (Untitled, Fab Five).
Suvremeni sumrak kriterija, opća permisivnost u stvaralaštvu i životu odjekuje u ovim slikama često insceniranim na glamurozan i šaren način poput mjuzikla. Dapače, moguće je reći da danas kada svako umjetničko djelo može proći pod oznakom „intimizma“, odnosno osobne priče, ove slike predstavljaju antiintimizam, ekstrovertnu afirmaciju besciljnog i emotivno distanciranog buljenja u tuđu intimu, kao što je pregledavanje fotografskih albuma koje svatko može uploadati na internet.
Slika Untitled, primjerice, sugerira identitet (umjetnika, jer riječ je o slikama u galerijskom prostoru) predočen imperativom prepoznatljivosti unutar umjetničkog svijeta, a Seven Samurai dječju identifikaciju, zrcaljenje putem plastičnih igračaka. Sve je plastično u današnjem svijetu, a to znači dopadljivo, lako proizvedivo u velikim količinama i praktički neuništivo. Plastične glave dječjih junaka sugeriraju istu takvu narav koncepta idola koji svoje sljedbenike pretvaraju u jeftine i plastične ljude.
Likovi Pavlovićevih slika djeluju kao protagonisti vrtoglavih prizora Georga Grosza ili Hanne Höch prenesenih u digitalno doba. Želja za groteskom, montažom i šokantnošću ista je danas kao u doba dadaizma, ali sada je stvarnija, opipljivija, dostupna na internetu u fotografijama visoke rezolucije. Jedina je iznimka slika Hide and Seek, u kojoj je jedini protagonist čvrsto zamotan u plahtu u dnu jako osvijetljene prostorije na neki način umjetnikov autoportret: slika pokušaja skrivanja od šarenila i euforije, manične sreće i zabave kojom smo bombardirani. Intenzivne zastave lijepih boja svojevrsni su simbol toga svijeta, ovoga puta ne nametljivog i agresivnog, već elegantnog i zavodljivog, kao pornografski sirenski pjev kojemu se neminovno, po zakonima prirode, približavamo.
Ljudi su se oduvijek u posebnim trenutcima – od antičkih misterija, kazališnih i vjerskih igara, preko srednjovjekovnih procesija, poklada, neobičnih maskenbala renesanse i baroknih maskiranja u antičke bogove, pa do suvremenih drag-queen balova – željeli prepustiti ludosti, onome zabranjenom i na rubu tabua preuzimajući tuđe uloge s ciljem bijega iz jednolične svakodnevice. Međutim, moguće je gledati i ne prisustvovati, biti emotivno tup, lišen zanosa te se istovremeno naslađivati pogledima na tuđu ludost. Ono što konzumiramo preko medija postaje surogat stvarnoga za koje smo preumorni ili preuplašeni, besprekidna onanija koja mrvi naše minute ne ostavljajući nam stvarni užitak, orgazam ili katarzu. Koliko god djeluju veselo, ove slike govore o tjeskobi koju produciraju današnje vrijednosti uzvisujući do ekstrema samobitnost i tobožnju posebnost individue stvarajući od nje autista, odnosno mentalnog bolesnika: tupog, zatvorenog i nemuštog.
Feđa Gavrilović