Opsada Oza
Opsada Oza, ETAPA 1.
U svom kurentnom ciklusu Opsada Oza, Nikola Vrljić se uz intrigantnu razliku koncepcijski i formalno drži pravca kojeg je zacrtala prethodna izložba Cirkus!. I narativ Opsade Oza zasniva se na značenjski labavo povezanim skulpturama koje, čak i ako ih se asocijativno ne poveže, odlično funkcioniraju i kao samostalna umjetnička djela. Umjetniku ova metoda omogućuje da osnovni narativ sada predstavljen u Galeriji Bačva, organski nadograđuje za izložbene etape koje predstoje. Posjetitelju, neminovno zatečenom grupom koju čine titanska glava, dvije sfinge, plesačica u vis izbačene noge, o zid naslonjen ikonički bombarder B52 i rak, Vrljić pak omogućuje slobodno formiranje narativa. U pogledu sadržaja Vrljić i nadalje ostaje najistaknutiji predstavnik figuracije u skulpturi svoje generacije, podjednako uvjerljiv u izvedbi muških, ženskih i životinjskih motiva. Ekstravagantna poza ženskog lika uvis uzdignute noge, jedno je od najhrabrijih kiparskih rješenja posljednjih godina. Tu sva sličnost s prethodnim izložbenim ciklusom prestaje. Naime, Vrljić je dočekan sa zadovoljstvom svih koji su strepili da je suvereno vladanje tradicionalno kiparskim umijećem nestalo s lokalne scene. Uistinu, Vrljić je još na samom početku karijere dao snažan doprinos naturalizmu u našoj skulpturi. To se podjednako odnosi na stamene, čvrsto osovljene, rabijatne muške likove ili vižljasto izvedenu animalnu plastiku.
Kao rođeni kipar, Vrljić je očito s uživanjem oblikovao masivne volumene koji, zahvaljujući dobrom omjeru fizičke i ekspresivne uvjerljivosti, suvereno gospodare okolnim prostorom. Njihova sumarna izvedba, bez istaknutih detalja i s grubo tretiranom površinom, još je i paradoksalno pridonijela njihovoj sirovoj uvjerljivosti. Iako je materijal izvedbe bila mahom akrilna smola, lako se moglo svaku od skulptura zamisliti odlivenu u bronci. Time smo dotakli neuralgičnu točku produkcije uz koju se povezuje tradicionalni kiparski metijer. Čemu uopće oblikovati nešto kao model za odljev kojeg je mladom umjetniku financijski praktično nemoguće realizirati? Rekao bih da upravo u materijalu izvedbe započinje Vrljićeva trenutna dekonstrukcija tradicionalnog kiparenja kojom će premostiti jaz između tradicionalnog i suvremenog izraza. Svoje recentne skulpture izvodi u polistirenskim pločama koje slaže u potrebnu visinu, a potom rezanjem oblikuje u ciljanu formu. Pod Vrljićevom rukom doima se da je riječ o podatnom materijalu koji dobro podnosi ne samo zahvate rezanja i brušenja, već i naknadne obrade materijalima i bojom kojim ih djelomično prekriva radi postizanja željenog estetskog učinka. A učinak je upravo radi korištenja suvremenih materijala i odluke da konačni izgled prikazuje ne samo izvorni materijal, već i postupke njegove primarne pripreme kao što su uslojenost i lijepljenje ploča, kao i njihova zelena i crvenkasta, gotovo mesna boja, izrazito suvremen.
Vraćajući se na semantičke slojeve Vrljićevog rada, kao i u prethodnim ciklusima, izražena je njegova sklonost grotesknom u sadržaju i oblikovanju. Mogli bismo reći da i izabrana tema Opsade Oza, što zvuči kao obračun s društvom spektakla, pogoduje razvijanju njegove sklonosti da u interpretaciji stvarnosti krene od ciničnog komentara. Umjetnost ne može promijeniti stvarnost, pa niti na nju utjecati, ali nitko u demokraciji ne može umjetniku zabraniti izražavanje svog stava. Može li se tvrditi da je za prikaz neautentične stvarnosti Vrljić namjerno izabrao sintetične, zamjenske materijale ili je riječ o ranije navedenom generalnom problemu produkcije, u suštini nije bitno jer je za razliku od svakodnevnice riječ o autentičnom kiparskom pothvatu.
-Branko Franceschi
Ciklus Opsada Oza izlagan je u:
2022. u galeriji Meštrović, Split, Hrvatska
2021. u galerija Bačva, HDLU, Zagreb, Hrvatska