Odbjegli
SFINGINA ZAGONETKA
Postoje različite oči. Čak i Sfinga ima oči, i kao posljedica toga postoje različite istine, a kao rezultat toga nema istine.
-Friedrich Nietzsche
Nikoline Sfinge doista su progledale. Čim su otvorile oči i shvatile situaciju, odlučile su pobjeći, prekinuti svoju tisućljetnu statičnost i otisnuti se u nepoznato, jedna za drugom, u začudnom krdu. Njihov odlazak možda je zadnja zagonetka koju su ostavile u amanet. Možda, jer s njima se nikad ne zna, a konačna nam istina ionako stalno klizi iz dohvata. Došle su iz Egipta, pojašnjava kipar, i trebale bi biti dobroćudne. Ako im nije dosadilo i to, pa su odlučile do kraja prekinuti mitološke zadatosti. Čini mi se da jesu. Poručuju nam – Ne znam za vas, al ja idem; Bolje pola nego mrtav. Dosadila im je opterećenost očekivanim izgledom. Sačuvana je mačkolika gipkost, potreba za rastezanjem, no nećemo ovdje više pronaći egzotičnost i gizdavost faraonskih predaka. U rastočenosti njihove površinske opne zadržan je tek pokret, energija, suština fizičke pojavnosti, oljuštena od prepoznatljivih detalja koji su nekoć resili i određivali fizionomiju. Osim toga, Nikola svoju ironiju nikada ne usidruje u doslovnosti. Mitu je, dakle, suprotstavljen britki humor. Autor, kao i uvijek, subverzivno obrće paradigmu. Sfinge se sustežu od svoje uobičajene statične uloge čuvarica, a gube i erotski potencijal, koji je bio prisutan u razdoblju simbolizma. Potom im je otvorenom mitološkom asocijacijom pridružen i jednorog, kao i njegova glava. Ovaj je glomazni, neočekivani Trofej, možda utjelovljenje zagonetke koju su Sfinge bacile pred promatrača. Ili je pak riječ o nemilosrdnoj dekapitaciji nekadašnjih (osobnih, umjetničkih) ideala, ili o jetkom i neizravnom komentaru banalne svakodnevnice. Već je i predviđena sudbina Trofeja, koji će se u sljedećoj skulpturi dematerijalizirati u lubanju, bez okolišanja naslovljenu Kost. Skulpture Nikola Vrljića opiru se jednostavnom, linearnom gonetanju forme i sadržaja. Još sam u prvom svojem tekstu posvećenom kiparstvu Nikole Vrljića, pišući o njegovu bestijariju, odnosno o ljudolikim životinjama, lakoću fluidne mnogoznačnosti skulptura, imenovala sfinginom zagonetkom. I doista zagonetka se konačno konkretizirala u svoj svojoj punini. Naime, učestalo sažimanje ljudskih i životinjskih značajki i prirode, u različitim ciklusima, iskristalizirala se kao jedna od najvažnijih odrednica njegova autorskoga rukopisa, ali i polazište konstantnih iskoraka i otvaranja mogućnosti sadržajne i formalne varijacije. U ovom se ciklusu zamjećuju dvije zanimljive varijacije. Prva je fragmentarnost, koja je prisutna i u nekim ranijim radovima (skulptura Izostanak iz 2014. godine, koja prikazuje plintu s odrezanim nogama). Taj je princip prvi u moderno kiparstvo, posredstvom iskustva antičkih fragmenata, uveo Auguste Rodin. Francuski je kipar fragment ustoličio kao koncentriranje na ono najbitnije. Praznina predstavlja stoga lišavanje suvišnoga ili potencijal dijaloga s promatračem, koji svojom maštom i interpretacijom sam kreira materijalni manjak forme. Također, svaki je fragment klica, naznaka sljedeće skulpture, to jest logičnoga živog rasta ciklusa. Druga je varijacija, odnosno pomak, već spomenuto odustajanje od deskriptivnosti, koje uslovljuje sve slobodnije oblikovanje forme i njezine površine. Dinamično rastakanje epiderme, pogotovo u zajedništvu s fragmentarnošću, pogoduje sazrijevanju umjetnikova izričaja koji postaje sve ekspresivniji. Iako je srž figurativna, kipar uspijeva pri tome apstrahirati nepotrebne detalje, prepuštajući se pri tome čistoj kiparskoj intuiciji. Ona gdjegdje zahvaća reference na prethodnike. Filc umetnut u fragmentarnu sfingu Bolje pola nego mrtav, evocira osobnu mitologiju Josepha Beuysa, ali i Rodinovo eksperimentiranje s materijalima. No, sklona sam zapravo povjerovati kako je i ova odgonetka možda na krivom tragu. Svatko će, uostalom, naći svoju istinu i svoj pogled na odbjegle Sfinge.
-Barbara Vujanović
Ciklus Odbjegli izlagan je u:
2018. u galeriji Josip Račić, NMMU, Zagreb, Hrvatska
2017. u galeriji Krsto Hegedušić, Petrinja, Hrvatska
2017. u Muzeju grada Kaštela, Kaštel Lukšić, Hrvatska