Skoči do sadržaja

Cirkus!

Gliptoteka, HAZU, Zagreb, Hrvatska

Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Gliptoteka, Zagreb
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Gliptoteka, Zagreb
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Galerija Oranžerija, Vukovar
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Dioklecijanovi podrumi, Split
Cirkus!, Nikola Vrljić, 2014.
Postav izložbe, Dioklecijanovi podrumi, Split

NOVA RAVNOTEŽA
Sjećanje je veoma trusno polje. Vremenska  distanca kojom se progresivno udaljujemo  od pojedinih događaja, mjesta i ljudi koje  pokušavamo zadržati u pamćenju, rastače  slike koje nosimo u sebi. Ispražnjeni prostor  nadograđujemo naknadnim iskustvima,  sjećanjima koja posuđujemo i preuzimamo  iz drugih izvora. Jedno od najkrhkijih ranih  sjećanja, koje sam više ili manje svjesno  nadopunjavala, jest ono o prvom posjetu  cirkusu. Gotovo u cijelosti ono je sazdano na  pretpostavkama, kako je izgledao šator, je li  bio velik, kako je mirisao pijesak, kako su me  nasmijali (ili pak zaplašili) klaunovski gegovi,  koje sam sve egzotične životinje vidjela…  Maglovita predodžba rastvara se u  nebrojenim fasetama prizora od kojih je  najjasniji i najpouzdaniji onaj u kojemu  se fotografiram s malenom čimpanzom  odjevenom poput djeteta. Osjećaj moje  sreće i paničnog otimanja životinje dok  je pokušavam držati u krilu, vjerojatno je  jedino autentično sjećanje na taj događaj.  Ono ostalo nadopunila sam i preradila tuđim  pričama, scenama iz filmova, elementima popularne kulture te pretpostavkama kakav bi  posjet cirkusu trebao biti. Sve se ovo možda čini efemernim i malo  bitnim, no iz tih mutnih sjećanja proizlazi  najupečatljiviji dojam o jednomu mjestu  i događaju, koje je postupno preraslo u  opći pojam daleko širega spektra značenja  – spektakla, predstave, majmunarije,  pretjeranosti, čarolije, veselje, straha…  Cirkus je, za razliku od prilično čvrsto definiranih  i naizgled važnijih predodžbi o nekim  drugim mjestima, zbog nedorečenosti same  reminiscencije ostao jedna labilna pretpostavka  – metafora rizika i odgovornosti u izgradnji  vlastite stvarnosti i njezinih zakonitosti. Još od razdoblja romantizma umjetnici su  rado posezali za (ne)stvarnošću i labilnošću  toga začudnog svijeta. Sebe same i općenito  stanje umjetnosti poistovjećivali su s  pajacima, uličnim zabavljačima i klaunovima,  hiperboličnim i namjerno deformiranim  likovima koji su skoro do nedavna zabavljali  publiku u cirkuskim arenama.

I kiparski atelijer Nikole Vrljića prometnuo se tijekom  protekle tri godine u jednu takvu arenu. Posve  spontano, čini mi se, okupila se atipična trupa:  jedan bi lik nekom naoko slučajnom logikom  povukao za sobom onog sljedećeg.  Prvo su na scenu izašli snagatori, krupni nagi  muškarci, koji su svojim robusnim stavovima  podsjećali na životinje, poput primjerice na  tromoga medvjeda. Postupno su se ljudi  razdvojili od beštija – pristigli su prgavi mladić  Radovan i cinični majmun Rene, koji se u  svojemu divljem pohodu na mopsu doima više  kao onaj koji se sam dobro zabavlja, nego kao  zabavljač. Među svim tim muškim pojavama  ističe se artistica na žici, koja energično i  graciozno grabi zrakom. A klaun pitate se, gdje  li je on? Dokotrljala se lubanja Yoricka, preteče  cirkuskoga lakrdijaša. Ona se i smije. Nikola je također u grupi, umanjen doduše,  kao iskaz paničnoga osjećaja sebe u cirkuskom  (podsvjesno umjetničkom) kontekstu. Izraz  je to očitoga jadikovanja kroz korištenje  disproporcije, koja biva prisvojena u oblikovni  jezik prikazivanja čitave cirkuske trupe. Grotesknost, još očitija i naglašenija na  crtežima, koji dublje ulaze u područje oniričkog,  erotskog, nakaznog i provokativnog, povlači  pitanje dovođenja određenih pretpostavki  do njihovih krajnjih granica. To su prije svega  ravnoteža, osjećaj sigurnost u sebe i druge,  poimanje opravdanosti vlastitoga estetskog i  etičkog poziva.  Cirkuska epifanija umjetnika i umjetnosti, to  jest kritika građanskoga ugleda i „uređenosti“  građanskoga života udvostručena je  postupkom autokritike, utjelovljene u  patuljastom autoportretu, koja je vođena  protiv vlastitoga “estetskoga” poziva.1 Ustrajnost na disporoporciji tijela potvrđuje ju,  na neki način, kao novu harmoniju: paradoks  potvrde harmonije u njezinoj negaciji.  U konačnici, sve započinje i završava na pitanju  tijela. Ono na posljetku, uostalom, ostaje posve  ogoljeno i lišeno bilo kakvih cirkuskih rekvizita,  tipične odore, a time i oslobođeno nužnosti  preuzimanja uloge i identiteta. Rekvizit je tijelo samo. Tijek režiranja predstave prepušten je  do određene granice promatraču i njegovoj fascinaciji korpulentnim, monumentalnim  tijelima, koja u svojoj predimenzioniranosti  nisu ipak izgubila uvjerljivost intimne  preokupacije svojom unutrašnjošću.  Tijela, sapeta taktilno uzbudljivom opnom  epiderme, ponekad su mimikrirana, mijenjaju  im se po potrebi glave (Nova ravnoteža,  kako ironično poentira naslovom skulpture),  lica im se maskiraju poljima nacionalne  šahovnice, spušta ih se u ponizni stav žapca,  koji je istovremeno skvrčen ali i spreman na  iznenadni skok, a time i možebitni napad.  Ulaskom u cirkuski šator teško je zaključiti u  kojoj je mjeri pojedini odraz u iskrivljenom zrcalu distorziran, a u kojoj je mjeri on  doista stvaran. Cirkuska predstava je  pretpostavljeni odraz društva i svih njegovih  disfunkcionalnosti, s mogućnošću katarzičnog  odterećenja ili makar privremenog odmora  od napora i banalnosti svakodnevice, kojoj se  oduzima pravo da bude samorazumljiva. 

Cirkus je, zapravo, skliski teren za bilo kakav  konačni zaključak – je li riječ o šaradi, o varci ili o zbilji, radi li se o nevinoj zabavi ili o nečemu  mnogo ozbiljnijem i potencijalno opasnom?  Baratamo tek s pretpostavkama. Recimo,  plinta s nogama bez kipa ideja je kipa kojega  nema, bivšega spomenika, jer tko zna što mu  se u međuvremenu od njegova postavljanja  dogodilo? S druge strane, možemo je shvatiti  kao najavu nečega što bi se tek trebalo  dogoditi. Ili se već događa, ako prihvatimo  tezu o nevidljivom čovjeku, nevidljivom,  nemogućem kiparstvu.  Izložbena inscenacija otkriva cirkus koji je daleko  više aluzivan i asocijativan nego komunikativan  kroz linearnu naraciju. Uvećani i distorzirani  realizam tijela ne teži jednoznačnom pogledu  na stvarnost, čiju ravnotežu naoko remeti.  Iskustvo misterija cirkusa, iskustvo je nelagode  života. Ona se razrješava kroz smijeh, uperen  prvenstveno prema sebi. Njime se rastaču  konstrukti o vlastitoj (uzvišenoj) poziciji te  se dovode u pitanje konceptualni prečaci i  metafore lažne utjehe. 
-Barbara Vujanović

Ciklus Cirkus! izlagan je:
2014. u Gliptoteci HAZU, Zagreb, Hrvatska
2014. u Dioklecijanovim podrumima, Split, Hrvatska
2014. u Gradskoj galeriji Labin, Hrvatska
2014. u Galeriji Oranžerija, u Gradskom muzeju Vukovar, Hrvatska
2014. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Rijeka, Hrvatska


Pogledaj više