Cirkus!
NOVA RAVNOTEŽA
Sjećanje je veoma trusno polje. Vremenska distanca kojom se progresivno udaljujemo od pojedinih događaja, mjesta i ljudi koje pokušavamo zadržati u pamćenju, rastače slike koje nosimo u sebi. Ispražnjeni prostor nadograđujemo naknadnim iskustvima, sjećanjima koja posuđujemo i preuzimamo iz drugih izvora. Jedno od najkrhkijih ranih sjećanja, koje sam više ili manje svjesno nadopunjavala, jest ono o prvom posjetu cirkusu. Gotovo u cijelosti ono je sazdano na pretpostavkama, kako je izgledao šator, je li bio velik, kako je mirisao pijesak, kako su me nasmijali (ili pak zaplašili) klaunovski gegovi, koje sam sve egzotične životinje vidjela… Maglovita predodžba rastvara se u nebrojenim fasetama prizora od kojih je najjasniji i najpouzdaniji onaj u kojemu se fotografiram s malenom čimpanzom odjevenom poput djeteta. Osjećaj moje sreće i paničnog otimanja životinje dok je pokušavam držati u krilu, vjerojatno je jedino autentično sjećanje na taj događaj. Ono ostalo nadopunila sam i preradila tuđim pričama, scenama iz filmova, elementima popularne kulture te pretpostavkama kakav bi posjet cirkusu trebao biti. Sve se ovo možda čini efemernim i malo bitnim, no iz tih mutnih sjećanja proizlazi najupečatljiviji dojam o jednomu mjestu i događaju, koje je postupno preraslo u opći pojam daleko širega spektra značenja – spektakla, predstave, majmunarije, pretjeranosti, čarolije, veselje, straha… Cirkus je, za razliku od prilično čvrsto definiranih i naizgled važnijih predodžbi o nekim drugim mjestima, zbog nedorečenosti same reminiscencije ostao jedna labilna pretpostavka – metafora rizika i odgovornosti u izgradnji vlastite stvarnosti i njezinih zakonitosti. Još od razdoblja romantizma umjetnici su rado posezali za (ne)stvarnošću i labilnošću toga začudnog svijeta. Sebe same i općenito stanje umjetnosti poistovjećivali su s pajacima, uličnim zabavljačima i klaunovima, hiperboličnim i namjerno deformiranim likovima koji su skoro do nedavna zabavljali publiku u cirkuskim arenama.
I kiparski atelijer Nikole Vrljića prometnuo se tijekom protekle tri godine u jednu takvu arenu. Posve spontano, čini mi se, okupila se atipična trupa: jedan bi lik nekom naoko slučajnom logikom povukao za sobom onog sljedećeg. Prvo su na scenu izašli snagatori, krupni nagi muškarci, koji su svojim robusnim stavovima podsjećali na životinje, poput primjerice na tromoga medvjeda. Postupno su se ljudi razdvojili od beštija – pristigli su prgavi mladić Radovan i cinični majmun Rene, koji se u svojemu divljem pohodu na mopsu doima više kao onaj koji se sam dobro zabavlja, nego kao zabavljač. Među svim tim muškim pojavama ističe se artistica na žici, koja energično i graciozno grabi zrakom. A klaun pitate se, gdje li je on? Dokotrljala se lubanja Yoricka, preteče cirkuskoga lakrdijaša. Ona se i smije. Nikola je također u grupi, umanjen doduše, kao iskaz paničnoga osjećaja sebe u cirkuskom (podsvjesno umjetničkom) kontekstu. Izraz je to očitoga jadikovanja kroz korištenje disproporcije, koja biva prisvojena u oblikovni jezik prikazivanja čitave cirkuske trupe. Grotesknost, još očitija i naglašenija na crtežima, koji dublje ulaze u područje oniričkog, erotskog, nakaznog i provokativnog, povlači pitanje dovođenja određenih pretpostavki do njihovih krajnjih granica. To su prije svega ravnoteža, osjećaj sigurnost u sebe i druge, poimanje opravdanosti vlastitoga estetskog i etičkog poziva. Cirkuska epifanija umjetnika i umjetnosti, to jest kritika građanskoga ugleda i „uređenosti“ građanskoga života udvostručena je postupkom autokritike, utjelovljene u patuljastom autoportretu, koja je vođena protiv vlastitoga “estetskoga” poziva.1 Ustrajnost na disporoporciji tijela potvrđuje ju, na neki način, kao novu harmoniju: paradoks potvrde harmonije u njezinoj negaciji. U konačnici, sve započinje i završava na pitanju tijela. Ono na posljetku, uostalom, ostaje posve ogoljeno i lišeno bilo kakvih cirkuskih rekvizita, tipične odore, a time i oslobođeno nužnosti preuzimanja uloge i identiteta. Rekvizit je tijelo samo. Tijek režiranja predstave prepušten je do određene granice promatraču i njegovoj fascinaciji korpulentnim, monumentalnim tijelima, koja u svojoj predimenzioniranosti nisu ipak izgubila uvjerljivost intimne preokupacije svojom unutrašnjošću. Tijela, sapeta taktilno uzbudljivom opnom epiderme, ponekad su mimikrirana, mijenjaju im se po potrebi glave (Nova ravnoteža, kako ironično poentira naslovom skulpture), lica im se maskiraju poljima nacionalne šahovnice, spušta ih se u ponizni stav žapca, koji je istovremeno skvrčen ali i spreman na iznenadni skok, a time i možebitni napad. Ulaskom u cirkuski šator teško je zaključiti u kojoj je mjeri pojedini odraz u iskrivljenom zrcalu distorziran, a u kojoj je mjeri on doista stvaran. Cirkuska predstava je pretpostavljeni odraz društva i svih njegovih disfunkcionalnosti, s mogućnošću katarzičnog odterećenja ili makar privremenog odmora od napora i banalnosti svakodnevice, kojoj se oduzima pravo da bude samorazumljiva.
Cirkus je, zapravo, skliski teren za bilo kakav konačni zaključak – je li riječ o šaradi, o varci ili o zbilji, radi li se o nevinoj zabavi ili o nečemu mnogo ozbiljnijem i potencijalno opasnom? Baratamo tek s pretpostavkama. Recimo, plinta s nogama bez kipa ideja je kipa kojega nema, bivšega spomenika, jer tko zna što mu se u međuvremenu od njegova postavljanja dogodilo? S druge strane, možemo je shvatiti kao najavu nečega što bi se tek trebalo dogoditi. Ili se već događa, ako prihvatimo tezu o nevidljivom čovjeku, nevidljivom, nemogućem kiparstvu. Izložbena inscenacija otkriva cirkus koji je daleko više aluzivan i asocijativan nego komunikativan kroz linearnu naraciju. Uvećani i distorzirani realizam tijela ne teži jednoznačnom pogledu na stvarnost, čiju ravnotežu naoko remeti. Iskustvo misterija cirkusa, iskustvo je nelagode života. Ona se razrješava kroz smijeh, uperen prvenstveno prema sebi. Njime se rastaču konstrukti o vlastitoj (uzvišenoj) poziciji te se dovode u pitanje konceptualni prečaci i metafore lažne utjehe.
-Barbara Vujanović
Ciklus Cirkus! izlagan je:
2014. u Gliptoteci HAZU, Zagreb, Hrvatska
2014. u Dioklecijanovim podrumima, Split, Hrvatska
2014. u Gradskoj galeriji Labin, Hrvatska
2014. u Galeriji Oranžerija, u Gradskom muzeju Vukovar, Hrvatska
2014. u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja, Rijeka, Hrvatska