Uzmi sve što ti život pruža 2
Danas si cvijet
Po pitanju života i njegovih potencijala izgleda da ambicije Nikole Vrljića sežu i onkraj tjelesnog života. Riječ je dakako o ambicijama vezanim uz sadržajne aspekte njegovog novog ciklusa na temu smisla života, s motivima karambola, živih kostura i lubanja kojima će oblikovati i oslikati izrazito osoban doprinos specifičnom simboličkom području zagrobnog postojanja kojim se ljudska kultura opsesivno bavi od pamtivijeka. Naš kršćanski svjetonazor, još uvijek stisnut u škripcu tjelesnih žudnji i nadirućeg mraka smrti, specifično ljudsku spoznaju o nestalnoj prirodi postojanja i uopće svega materijalnog, povijesno odražava na posebno sumoran način u popularnim žanrovima memento mori, vanitas i danse macabre. Suvremena epoha konstantama straha i zazora od smrti koje emaniraju motivi lubanje i živih kostura, dodala je sebi svojstvenu dozu komercijalizacije, zabave, ushićenja i proračunate subverzivnosti, u širokom rasponu primjene od visoke mode i umjetnosti, preko pop kulture do siledžijskog i plaćeničkog znakovlja, što dodatno potvrđuje polaznu tezu o prolaznosti života, nadasve njegovih radosti i smisla, a poglavito njenog razmatranja.
Svega ovoga Nikola Vrljić je dakako svjestan. Složenoj ikonografiji i povijesti motiva prilazi naizgled s lakoćom i bezbrižno, što bismo mogli nazvati mladalačkim pristupom kada ne bi bila riječ o umjetniku zavidne karijere u stalnom usponu, profesoru, suprugu i ocu, dakle, funkcionalnom članu društva koji ima sve razloge da bude zabrinut dok se u simboličkom diskursu ismijava potisnutim strahovima od iznenadne smrti prouzročene ponašanjem u neskladu s građanskim normama. To je ipak sasvim u skladu s Vrljićevim dosadašnjim radom u kojem je uza zavidne metijerske performanse iskazivao i sklonosti prema netipičnom, nelijepom, skarednom, fantastičnom i grotesknom, a opet tako uvjerljivo životno izvedenom. Nikola Vrljić je primarno likovni umjetnik, zabavljen realizacijom refleksije o stvarnosti oko sebe u umjetničke objekte i to radom u tradicionalnim likovnim disciplinama. Sad ga ponovno susrećemo dok modelira u glini, te podjednako uvjerljivo slika brzim tehnikama razrijeđenog pigmenta. No, ne samo da Vrljić istovremeno i na istu temu predstavlja svoje kiparske i slikarske kompetencije, već se njegova i ranije iskazana sklonost kolorističkim efektima u skulpturi sada zahvaljujući eksperimentiranju s bojama za keramiku i sjaju glazura, razvila u kolorističke eksplozije. Dobro je odmah primijetiti da je Vrljić izrazitiji kolorist u skulpturi, dok je u slikarskom mediju sklon monokromu i uopće muklim tonovima. Paradoksalno, skulpture završava nanošenjem boja intenziteta primjerenog apstraktnom ekspresionizmu, a pri slikanju se ponaša kao kipar koji je u otapalu razmutio ostatke materijala kako bi neku brzu viziju sumarno fiksirao i sačuvao od zaborava. Stoga ovaj neočekivani obrat u prožimanju disciplina izvedbe sadržajno koherentni opus razvija u likovno nepredvidljivu, tonovima i modulacijom bogatu i razrađenu cjelinu. Važno je napomenuti i da je Vrljić zahtjevnoj i intuitivnoj tehnici keramike, kod nas zauvijek osuđenoj bivanju na granici dekorativnog, vratio auru umjetničke discipline i to uvjerljivošću kakvu nismo vidjeli od opusa Edith Merle ili ciklusa „Svetosti gradova“ Milene Lah još iz zadnjih dekada prethodnog milenija. Kako god, u obje discipline Vrljić se pokazao umjetnikom koji oblikuje širokim zamahom, ne zamara se sitnicama i detaljima, odnosno deskripcijom, već naraciju razvija kroz kompaktne, zatvorene forme motiva kojima obuhvaća uzroke, posljedice i onostrano.
Iako nas je i svojim dosadašnjim radovima Vrljić upoznao sa svojom sklonosti prema bizarnim motivima i grotesci, ovaj ciklus svakako predstavlja u toj mjeri odlučan korak, toliki da se pitamo je li bizarnije uopće moguće. Vraćajući se u razmatranju na sadržajne aspekte ciklusa posvećenog prolaznosti ili radostima života, kako vam drago, u potrebi strukturiranja ili čak mogućeg sekvenciranja, motive možemo svesti na nekoliko grupa. Počnimo s prikazima vožnje automobilom ili na motoru, para koji se ljubi za vrijeme vožnje, za kojim slijedi smrtonosni sraz vozila s tlom nakon slijetanja s ceste, potom lubanje i, konačno, najbizarniji motivi kostura koji se neprimjereno ponašaju. Makabristčka dramaturgija ciklusa počinje prikazima prometne nesreće ili radnji koje joj prethode, a završava životom poslije života. Žanr nasilne smrti u prometu tipičan je za modernu epohu kao metafora neminovnog kraha potrošačkog društva, a razvijao se sukladno sve bržem razvoju prometnih sredstava, posebno automobilske industrije budući da automobil uspješno funkcionira kao metafora individualne slobode. Uz ovu ideološku i marketinšku tlapnju, maštu umjetnika i publike zaokupljalo je i razotkrivanje specifične silovitosti i smrtonosnosti koju za razliku od svih drugih povijesnih epoha, sa sobom nosi društvo obilja. Nije više riječ o prirodnoj ugrozi, nelagodna krhkost ljudskog tijela iskazivala se u srazu s metalnom ljušturom brzog stroja kojeg je čovjek sam proizveo, kao da je riječ o svojevrsnom samoubojstvu na poček. Dok Vrljićeva uprizorenja karambola, motiva bez paralele u skulpturi, još uvijek imaju izravne reference na suvremenu stvarnost i društvo duhovitim izborom vozila – kabriolet, motor, SUV – razigrani kadaveri i lubanje kao najtrajniji materijalni dijelovi ljudskog bića i tijela, na tragu su tradicionalnih referenci na drugu razinu postojanja, duhovni prostor kontemplacije o prolaznosti života. Vatrometom boja i sjajem glaziranih lubanja kao najvećim otklonom od uobičajene ikonografije, Vrljić paradoksalno ostvaruje ciljano jezovit dojam i ulogu povijesnih memento mori. Za razliku od toga, anegdotalnim prikazima kostura kojima u gestikulaciji, pokretu i pogledu iz šupljih očiju pridaje individualnost jedinke, i to one koja i mrtva voli seks, brzu vožnju i relaksaciju u toplom bazenu, za što bi i život ponovno dala, kao da pledira za hedonizam bez granica dok god za to imamo prilike. Kostur više nije transcendentni glasnik smrti, već pohvala životu, individua kojoj ništa ljudsko nije strano, s istim drskim otklonom od građanskih normi kakvu emanira još uvijek zastrašujući Van Goghov Kostur sa zapaljenom cigaretom iz 1886. godine. Našoj suvremenoj umjetnosti kosturi i iskeženo lice smrti nisu nepoznanice, počev od Šercarove novovjeke interpretacije Plesa smrti iz 1985. , Murtićevih brojnih Kadavera iz devedesetih kao svjedoka, žrtvi i izvršitelja silovitih pokolja ovdašnjih ratova, pa do recentnih slika Vrljićevog kolege Josipa Tirića, koje kao da su izrazom i koloritom preuzele bujnost meksičke hiper-energične atmosfere proslave Dana mrtvih.
Vrljićev ciklus o smrti koja uživa u životu istovremeno je cinična obrana i izazov zastrašujućoj sveprisutnosti smrti koja posebno dobro korespondira sa kurentnom globalnom neravnotežom i slijedom kriza, ali i poziv na život bez straha, zasnovan na svijesti o nemogućnosti stvarne kontrole sudbine i prihvaćanju neumitnosti smrti. Ako se sjetimo da je 2007. godine Damien Hirst izlaganjem rada Za ljubav božju, odljevom lubanje iz 18. stoljeća u platini i obloženoj dijamantima, najavio globalni burzovni krah i ako vjerujemo da umjetnici osjećaju budućnost, trebamo li se zabrinuti zbog Vrljićevog ciklusa? Slutim da je intencija da duboko uzdahnemo, uđemo u bazen ili automobil, isprepletemo jezike i proživimo svaki trenutak kao da je posljednji, jer možda i jeste.
-Branko Franceschi