Skoči do sadržaja

There Will Be Bliss

Emir Šehanović

There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 21
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 14
Emir Šehanović, There Will Be Bliss, 2024.
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 5
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 18
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 15
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 34
Emir Šehanović, There Will Be Bliss, 2024.
Emir Šehanović, There Will Be Bliss, 2024.
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 37
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 33
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 40
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 48
There Will Be Bliss – Emir Šehanović – Trotoar Gallery – Photo Bosnić+dorotić Websize 51

„Why aren’t revolutions started by the most humane people? Because humane people don’t start revolutions, they start libraries… and cemeteries”.
Jean-Luc Godard, Notre Musique

Postoji svijet opipljivih predmeta. Postoji i ona druga stvarnost koju nosimo u sebi, oblikovana stečenim iskustvima i naučenim lekcijama. Pod pretpostavkom da imaginacija i kreativnost sadržavaju definicije koje djelomično identificiraju pojedinca, ne smijemo zaboraviti da je “osjetljivost” primarno stanje koje potiče stvaralački proces.
Vratimo se na primjer izravne intervencije čovjeka u organske procese prirode, u kojima se mašta kreće slobodno i gradi posebni osjećaj, kantovski rečeno “stanje uzvišenosti”. Uzvišenost projicira ljudsko biće izvan njegove konačne, ograničene prirode i usmjerava na nepregledne mogućnosti.
Ta neobuzdana i neograničena gesta upravo razotkriva težinu i potencijal u umjetničkoj praksi Emira Šehanovića. Uz blago podrugljivi podton, za naše vrijeme može se reći da je “blaženo”, baš kao što nam umjetnik sugerira. Izložba “There Will Be Bliss” ironično upozorava i ujedno nas uvodi u aranžman monumentalnih skulpturalnih formi koje osciliraju između uzbuđenja i čuđenja. Ta savršeno producirana djela nalik su na tragove nekoga paleolitskog iskustva gdje gledamo sliku, ali ne i stvarnost. Reklo bi se da na tren prisustvujemo ruševinama budućnosti, onoj svjetskoj povijesti koja neosporivo potiče inertnost i strah kojemu svjedočimo.
Daleko od ilustracije “ostataka života”, od imitacije oblika nekog fosila, autor pokazuje ono što nije predvidivo u činu stvaranja, podsjeća na to da je za umjetnički proces prijeko potrebno izaći iz “reda”, da je u tom činu fundamentalno odstupanje prema onome što nema mjere ni propisa. Emirove skulpture, kao neki portreti, upozoravaju na moguću postljudsku budućnost kada mi, dominantna vrsta na Zemlji, izumremo i divlje biljke prekriju ruševine hiper-urbane civilizacije.
U aktualnoj postavci autor kombinira skulpturu s printovima nastalima montažnim postupkom u kojima prepoznajemo umjetnikov autentični antropocentrični stav, koji prate očita značenja i nepredvidivi detalji. Ovi pseudo-prirodni motivi posjeduju potencijal koji se opire definiciji, čine vidljivim ono što ostaje nevidljivo mnoštvu i postaje razumljivo u doba virtualne stvarnosti. Posebna je vrijednost ovih prizora što u digitalnoj eri sugeriraju na zaokret prema hiperrealnoj slici, uvode nas u neki nama nepoznati i novi ambijent izmišljene prirode budućnosti. Razumijevanje ovih prizora uklapa se u viziju svijeta koji ne možemo promijeniti, što nas pritom ne prisiljava da postavimo pitanje imamo li pravo ili porazno griješimo.
Svjedočimo najnesigurnijem vremenu u povijesti čovječanstva, okruženi smo umirućim planetom s nadolazećim prijetnjama kao što su razaranje životne sredine, masovna izumiranja, umjetna inteligencija i biogenetika. Šehanović diskretno stavlja naglasak na posljedice naših postupaka, suočava nas s potresnim pitanjem – kako ćemo vidjeti svijet kada priroda postane manjina?
Budući da je ljudsko biće nostalgično, ono što mu može nedostajati jest svijet kakav je nekad bio, uspostavljen u nekom prostoru. Ako s gledišta nedostajanja govorimo o vizijama prostora ovog umjetnika, pred nama je neka nova prirodna evolucija, doživljaj koji nas navodi da tragamo za komparativnim vrijednostima, da očekujemo i (ne)prihvaćamo postojeće.
Promišljanje o statusu i funkciji, postupcima i budućnosti umjetnosti pokreće pitanja koja nisu uvijek izravno povezana s umjetničkim stvaralaštvom, ali koja s njim snažno komuniciraju. Čini se da nas umjetnost Emira Šehanovića polako priprema za razmatranje naglih kolektivnih i individualnih rutina, a prostor predviđen za njezinu prezentaciju postaje prožet brojnim mehanizmima – blokiran, strukturno prilagođen ili obilježen.
-Ivan Šuković

Više o umjetniku i radovima