Rasplitanje
Umjetnici: Ines Matijević Cakić, Zlatan Vehabović, Nikola Vrljić
Kustosica: Martina Rodrigues
Nisu svi trenuci prevladivi. Neki se stegnu oko grla i tu ostanu, zgusnuti, otvrdnuli. Neke stvari prolaze, ali druge se ne rasprše; ulegnu se i traže da s njima izdržimo.
Ova se izložba oblikuje u iskustvu zadržavanja, u ostajanju s onim što nas preplavljuje. Ne traži razrješenje niti djelovanje, već boravak u uležanom vremenu. U radovima Ines Matijević Cakić, Zlatana Vehabovića i Nikole Vrljića artikulira se čekanje — etički čin ostajanja s onime što ne može biti ubrzano, riješeno ili zaboravljeno.
Vehabovićev Levijatan (2013.) priziva stihove o nevidljivoj cijeni komfora. My Donal, pjesma ispričana iz vizure žene kitolovca, govori o gubitku. Obraća se „damama koje mirišu na divlju ružu“ (“Ye ladies wha’ smell o’ wild rose”[1]), podsjećajući da je njihov miris, izvučen iz kitove utrobe, plaćen krvlju, strahom i samoćom. Suprotstavlja brutalnost odlaska i neizvjesnost onih koji ostaju u emotivnom radu čekanja.
Težina inertnog tijela pritišće atmosferu slike; ona ista nemogućnost djelovanja iz pjesme sada je utisnuta u samu materiju raspadanja. Nema herojskog lova ni romantičnoga morskog horizonta. Postoji samo ravna linija tla i monumentalni leš, nasukan i ostavljen kao višak. Prizor ogoljuje pukotinu u interakciji između društva i okoliša — ono što John Bellamy Foster naziva metaboličkim rascjepom[2]. Resurs istrgnut iz oceana postao je golema, ljepljiva masa koja probija iz prijeloma sistemskog iskorištavanja. Gledajući Levijatana, ne gledamo prirodu, već posljedice vlastitih potreba, zarobljene u vremenu koje više ne teče, nego se polako taloži.
Kod Nikole Vrljića, izdržati znači preostati s fantastičnim gubitkom. Njegov Trofej (2017.) inventura je uništene mašte. Pred nama je predimenzionirana glava jednoroga. Odrubljena. Nekadašnji simbol nedostižne čistoće, sveden na artefakt nabijen na transportna kolica. Rad počiva na hladnom paradoksu: jednorog je vidljiv samo nevinima, no da bi se dokazalo da je viđen, mora biti ulovljen; nevinost se potvrđuje jedino vlastitim uništenjem. Mit je postao roadkill folklora, žrtva naše potrebe da posjedujemo ono što bi trebalo ostati nedostižno. Smještanje na radnička kolica dovršava demistifikaciju, jednorog više nije tajna koju treba čuvati, već teret koji se može odgurati u kut čim prestane biti zanimljiv. To je bila cijena transakcije: žrtvovali smo maštu za opipljivi objekt postignuća.
Trofej tako ne označava pobjedu, nego hvalisanje prazninom. Ne potvrđuje da je jednorog postojao, već da više ne može postojati. U tom raskoraku između želje i prisvajanja, skulptura postaje zamrznuto čekanje — trajno vrijeme u kojem se mit održava isključivo kroz vlastiti gubitak.
Povlačeći težinu iz vanjskog svijeta u intimu tijela, Matriksijalne priče (2011. – 2014.) Ines Matijević Cakić djeluju kao tiha protunaracija. Kroz devet crteža nastalih u realnom vremenu trudnoće, ciklus funkcionira kao arhiv trajanja. Spojem dnevnika i vizualnih bilješki, rad nadrasta dokumentaciju i postaje metoda samopromatranja; ne gledamo prikaz događaja, već anatomiju procesa. Tu se trudnoća, umjesto herojskog čina stvaranja, definira kao praksa ostajanja.
U prizorima kaotične domestikacije — gdje ukroćena vučica okupira kuhinjski stolac, kula od karata prijeti urušavanjem, a kosa majke i kćeri postaje neraspletiva — trudničko tijelo odustaje od cjelovitosti. Pojavljuje se tek uvjetno, u fragmentima. Vizualizira integritet narušen prisutnošću drugoga. Lisa Baraitser to stanje naziva “trajnim vremenom” (Enduring Time[3]): iskustvo u kojem majčinstvo nije ni linearno ni produktivno. Satkano od zastoja, zahtjeva i izdržavanja, takvo vrijeme ne vodi nekom vanjskom cilju, već upornom održavanju odnosa. Odbijajući svesti majčinstvo na biološki automatizam, autorica ga promatra u njegovoj punoj težini — kao složen, iscrpljujući i duboko transformativan rad.
Pripadnici iste generacije, Vehabović, Vrljić i Matijević Cakić, na kolektivnu iscrpljenost reagiraju odmakom od općih scenarija napretka i okretanjem realizmu privatnosti. Riječ je o svjesnoj promjeni mjerila: pomaku prema mikro-narativima i intimnim mitologijama. Bilo da dekonstruiraju spektakl, prekopavaju muzejske arhive ili mapiraju dom, težište ostaje na samoj materiji rada. Bez obećanja završetka, ovi radovi djeluju kao kočnica vremenu, zadržani uz ono što je uglavljeno u slojevima svakodnevice.
Autorica: Martina Rodrigues
[1] Owen Hand, My Donal, škotska pjesma iz 1960-ih (referencija na ambergris u parfemima).
[2] Pojam “metabolic rift” kao posljedice industrijske eksploatacije koji opisuje John Bellamy Foster u Marx’s Ecology: Materialism and Nature. New York: Monthly Review Press (2000.).
[3] Pojmovi “trajnog vremena” (“enduring time”) i etike skrbi temelje se na istraživanju Lise Baraitser iz Enduring Time. London: Bloomsbury Academic, (2017.).