Nirgendwo
Umjetnici: Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić, TARWUK
Kustosica: Martina Marić Rodrigues
Izbor radova iz Kolekcije Cerin Antonić
Nirgendwo
…nastavljam, nije ustanovljeno, što se mene tiče, ako sam ja taj koji traži, to što zapravo tražim, nalazim, gubim, ponovno nalazim, odbacujem, ponovno tražim, ponovno nalazim, ponovno odbacujem, ne, nikada nisam ništa odbacio, nikada ništa odbacio od onoga što sam našao, nikada nisam ništa našao što nisam izgubio, nikada nisam ništa izgubio što nisam mogao odbaciti, ako sam ja taj koji traži, nalazi, gubi, ponovno nalazi, ponovno gubi, dalje traži, opet nalazi, više ne nalazi, više ne traži, dalje traži, opet nalazi, ponovno gubi, više ne traži, ako sam ja taj koji to čini, a ako nisam ja, tko jest i što je to, a ako to nisam ja, tko jest i što je to, ja ne vidim ništa drugo u ovom trenutku, da, da, zaključujem, nije ustanovljeno…
– Neimenjivi, Samuel Beckett[1]
Slojevi svijeta kaleme se jedni na druge. Sadašnje i prošle budućnosti srastaju s budućim sadašnjostima i prošlostima. Sve se zbiva u prožimanjima i preobrazbama; u grananju finih linija i prazninama među njima. Te praznine, stanja-između (in-between) kako ih W. G. Sebald[2] opisuje, razmak su u prostoru i jaz u vremenu, mjesta u kojima se sabire naša egzistencijalna mučnina. Suočeni sa stvarnošću koja se uvrće u samu sebe, dok pokušavamo fiksirati smisao i savjest, susrećemo se s dubinskom neodredivošću svijeta. Kako živjeti u vremenu koje nas istodobno oblikuje i nadilazi? Kako razumjeti tko smo i koja je naša prisutnost u svijetu koji se čini ambivalentan prema našem postojanju?
Izložba Nirgendwo (njem. Nigdje) pušta da se odvijaju četiri mikropriče – Mila Panić, Igor Ruf, Marko Tadić i TARWUK predstavljaju radove koji postoje na pragovima između onoga što jest i onoga što bi moglo biti – ni potpuno ukorijenjeni, ni potpuno razmješteni – već uronjeni u stalnu promjenu.
Suveniri
Stvari nas (uglavnom) nadživljavaju. Predmeti koje stvaramo, s kojima živimo i služimo se, a naposljetku ih napuštamo, trajniji su od nas; i to ne samo u fizičkom smislu. Čak i kada izgube svoju prvotnu namjenu, kada se njima prestanemo koristiti, oni su i dalje tu, inatljivo opstaju.
Marko Tadić je umjetnik koji traži, prebire, pohranjuje – puni spremnike sjećanja – fizički i asocijacijski arhiv kao temelj svoje prakse. I u radu Suveniri oslanja se na naslijeđeni inventar svakodnevnice. Polazište su mu odbačene memorabilije, starinske drvene pločice s panoramama raznih turističkih destinacija poput Dubrovnika, Zadra, Bleda, Pule i raznih krajolika. Nekadašnji plijen ritualnog skupljanja na putovanjima, ti mali artefakti osobne povijesti, predmeti su beskrajno trivijalni, a duboko značajni kao nostalgični podsjetnici na (dobra) stara vremena. Izbačeni iz jednoga životnog ciklusa, povlače se u skladišta memorije iz kojih ih Tadić izvlači i brikolira u nove priče. Njegov proces odražava ono što je Claude Lévi-Strauss nazvao divljom mišlju (la pensée sauvage)[3], način intuitivnog i metaforičkog razmišljanja koji iz prošlih iskustava izvlači fragmente i simbole spajajući ih u nove strukture značenja.
Suptilnim ili radikalnim intervencijama, Tadić nadmudruje klišejizirane turističke vedute. Poznata mjesta se rasipaju, zamagljuju ili mutiraju, a u njih se uvlači atmosfera opće melankolije. Is this home (Was it ever home)?, Celebrating nonsense?, Wish you were here, samo su neke od upisanih poruka. Iako se radi o imaginarnim mjestima, traumatska jezgra života opstaje. Traume, osobne ili kolektivne, ne nestaju, već kroz tragove prošlosti ostaju trajno upisane u našu percepciju stvarnosti. Ali u Tadićevoj praksi entropija nije cilj ni kraj, već dio procesa. Skladišta i arhivi koje istražuje vraćaju se kao mjesta užitka u sjeti, a u njegovim objektima kao stalno pregovaranje između brisanja i stvaranja, praznina i spekulativnih budućnosti.
Frizerski salon za brdo
Ima jedno mjesto na ovom svijetu / Na kojem puše vjetar bez prestanka / Fiju Fu / Fiju Fuuu [4]
Frizerski salon za brdo jedan od svojih okidača pronalazi u dokumentarcu o nepalskoj starici koja je, zaslijepljena surovim himalajskim suncem, godinama živjela u mraku. Kad je napokon progledala zahvaljujući pokretnoj klinici – glasno se nasmijala. Tu ulazi Igor Ruf i stvari postaju… začudne. Mene zanima što se zbilo nakon svega toga. Kakvu sam to poluinformaciju dobio i kakvog smisla sve to ima, pitam se, a kosa raste i raste. (I. R.)Starica možda odlazi u frizerski salon koji možda postoji, a možda je i dočekuje tek sablast prošlih šišanja. U Rufovoj viziji, u zaljevu vremena, ona je vječna. Kao brdo. Kao sjećanje.
Narativno praćenje Rufovih ambijenata zahtjevno je i namjerno divergentno. Događaji izmiču brzoj i jasnoj identifikaciji, što često izaziva nelagodu kod gledatelja (dragocjenu reakciju, kad je uspješno isprovocirana). Ipak, kroz rafinirane tehnike zbunjivanja jasno izbija temelj njegova procesa: kopanje po vlastitim uspomenama – dvojnost izranjanja iz prošlog vremena i ponovnog uranjanja u njega. Stalno vraćanje, ponovni ulazak u prošla iskustva, u stanja-između, nesiguran je, ali neizbježan pokušaj hvatanja suštine. Koliko daleko uopće moramo natrag da bismo pronašli početak?
I u Frizerskom salonu za brdo Ruf se osobno razotkriva: kroz šum pjesme koju sam izvodi, kroz razne osobne stvarčice složene u mali cabinet de curiosités, kroz autorski strip Brdo smrdo i borovi, u kojem se odvija igra šišanja – njemu itekako poznata iz djetinjstva. Scenografski snažan ambijent Salona izgrađen je prema principu starinarnice, svaki uneseni objekt nabijen je vlastitom poviješću i značenjem. Akumulacija predmeta, sjećanja i iskustava stvara dojam alternativnog, pomaknutog prostora – potencijala stvarnosti koji se otvara kao zbirka značenja, a ne kao linearni slijed događaja. Naposljetku, umjetnost ima jednu prednost nad utilitarnim svijetom – ona ne mora funkcionirati.[5]
E
A tangerine is peeled
An unstruck sound is released [6]
TARWUK (Bruno Pogačnik Tremow i Ivana Vukšić) djeluje kao simbiotski umjetnički entitet – organizam koji suspendira individualne identitete u korist slobode zajedničkoga kreativnog istraživanja. Autorstvo (…ako nisam ja, tko jest i što je to…) postoji isključivo kao kolaborativni proces, neprekidna i intuitivna međusobna razmjena. Dinamika TARWUK-a podsjeća na nadrealističku metodu cadavre exquis[7] prema kojoj svi uključeni mogu dodavati fragmentirane intervencije i poticati organski rast multidisciplinarnih radova.
Slika E zamišljena je kao dio instalacije Vernacular River Holds 6 Bodies Down, povezane s kratkim filmom Baka (2018.) u žanru cinéma vérité i SF-a, nastalim u suradnji s Matthewom Goedeckeom. U filmu članovi obitelji glume sami sebe, okupljeni oko stola na ritualnoj matrijarhalnoj večeri gdje je glavna poslužena – baka. Instalacija, spoj slika, fotografija, skulptura, rekvizita i zvuka, bila je oblikovana kao filmska scena – pristup izgradnji izložbi koji TARWUK dojmljivo razvija u svojim recentnim projektima. U praksi TARWUK-a mizanscena postaje narativni okvir performativne situacije – ambijent u koji gledatelj ulazi vjerujući da svjedoči nečemu već zatečenom. No ubrzo shvaća da je dislociran iz svakodnevice i pozvan na pozornicu u svjesnu participaciju.
Apstraktni krajolik slike E, s orfičkim geometrijskim znakom, reprezentira zajedničko stvaranje oslobođeno predvidljivosti i unaprijed zadanog smjera. Kroz iterativni pristup radu – vraćanje, nadograđivanje, preoblikovanje – nižu se slojevi materijala i korespondencija, a slika ostaje otvorena, izmičući stisku fiksne identifikacije.
Between here and there… Is 20 hours border crossing
…možemo se to zapitati, pamćenja radi, zašto vrijeme ne prolazi, zašto vas ne napusti, već se taloži oko vas, iz trenutka u trenutak, sa svih strana, sve više i više, sve gušće i gušće… [8]
Kada ljudi migriraju, krijumčare i vlastitu budućnost. Pažljivo je čuvaju u preklopima prošlosti, uz isječke sjećanja i nadanja. Budućnost ni linearnu, ni zajamčenu; koja se tek treba izboriti. Uz fizičko premještanje odvijaju se i tihi pregovori unutar identiteta. Konflikti nastajanja novoga u starom.
Najizravniju vizualizaciju stanja-između donosi Mila Panić s recentnim radom iz ciklusa Südost Paket (Jugoistočni paket) koji razvija od 2017. godine. Iskustvo života u dijaspori – u vremenskom, prostornom i emocionalnom razmaku – kanalizira kroz objekt autobusne gume. Guma kao kapsula mikrokozmosa koja se kotrlja dobro utabanom migrantskom trasom između Njemačke i Bosne i Hercegovine. U ranijim instalacijama iz ove serije Panić se koristila ready-made gumama ispunjavajući ih artiklima poput cigareta, parfema i slatkiša; predmetima imaginarnoga prestižnog statusa koji često putuju u prtljagama. Njezini multimedijalni radovi personificiraju glasove malih povijesti[9], onih koji su ostali na marginama dominantnih narativa. Upućuju na nemoć uspostavljanja koherentnosti između osobnog i kolektivnog, kad se radnje i misli ponavljaju dok ne izgube jasnoću i svrhu, pretvarajući se u strah, bijes i egzistencijalnu paralizu. Dok neki umjetnici aktivno traže i istražuju apsurd, Mila Panić ga netraženo nalazi. I ne može mu umaknuti. Pa ga nastanjuje, izvrće i transformira u oštar humor.
Suptilna instalacija na izložbi Nirgendwo ujedno je i najosobniji rad iz tog ciklusa. Izvedena u akristalu, guma svojim kretanjem utiskuje trag u prašini ispisujući riječi Between Here and There, intimnu poetizaciju vlastitoga raskorijenjenog identiteta. Guma preuzima funkciju bijelog fantoma stvarnosti – prisutnog, ali nestalnog i neuhvatljivog, koji se rasipa lako poput prašine.
-Martina Marić Rodrigues
[1] Samuel Beckett, Neimenjivi (L’Innommable)
[2] W. G. Sebald, Austerlitz
[3] Claude Lévi-Strauss, Divlja misao (La Pensée Sauvage)
[4] Vokalna interpretacija Igora Rufa, auditivni dio instalacije Frizerski salon za brdo
[5] Predrag Pavić, Kako odliti vatru? (Izložba brda namještaja i hodajućih prostora I)
[6] Jen Fisher, A Musical Score at the End of the World (for Tarwuk)
[7] Umjetnički postupak nastao unutar francuske nadrealističke scene 1920-ih
[8] Samuel Beckett, Neimenjivi (L’Innommable)
[9] Walter Benjamin, Theses on the Philosophy of History