Skoči do sadržaja

Her Barbaric Luxury

Šejla Kamerić, Jasmina Cibic, Selma Selman

Umjetnice: Šejla Kamerić, Jasmina Cibic, Selma Selman
Kustosica: Martina Marić Rodrigues

If you think you can grasp me, think again
my story flows in more than one direction
[1]

Godine 1913. u kazalištu Champs-Elysées u Parizu, premijera baleta Le Sacre du printemps Posvećenje proljeća Igora Stravinskog izazvala je velike nemire u publici. Što je to bilo toliko osjetljivo u što su Stravinski i koreograf Vaclav Nižinski dirnuli da su naveli publiku da skoči na noge (i to ne u onome uobičajenom pozitivnom smislu riječi)?

Posvećenje proljeća za svoje je vrijeme bio inovativan balet koji je promicao nove principe glazbe i estetike pokreta. Umjesto duboke zapadnjačke opsesije simetrijom i harmonijom, glazba donosi grčevite, asimetrične ritmove i disonantne harmonije, dok je ples vjerojatno bio ono što je publiku potpuno izbezumilo; na mjestu elegantnih i eteričnih pokreta ljupkih balerina (sve što se dotad smatralo konvencionalno lijepim, što umiruje i potvrđuje pravilno uređeni svijet), na sceni su se prema izjavama suvremenika izmjenjivali “ružni”, “pretjerani”, “primitivni” pokreti.[2]

Kako radikalni rezovi rijetko kada dobro sjednu u danom trenutku, građani Pariza osjećali su da se, negiranjem pravila i konvencija baleta, negira i njihova civilizacija. Stravinski i Nižinski dirnuli su u estetska i moralna načela tadašnje kulture i izazvali nešto što bi se (u sličnom segmentu društva) vjerojatno dogodilo i danas – strah.
Naslov u francuskim novinama dan nakon premijere najbolje sažima reakcije javnosti: “Barbarizam!”

Povijesna referencija rada Jasmine Cibic uvodi nas u kontekst izložbe. Skulpturalna instalacija od kovanog željeza koja podsjeća na transparente s prosvjeda, Her barbaric luxury (2022.), poigrava se slaganjem i preslagivanjem riječi koje su kritičari otisnuli protiv progresivnosti novog baleta, a u kojima se čita otpor prema puknuću kontinuiteta, kao i uvjetovanost ženskosti i gracioznosti. Nezanemarivi je faktor što su unositelji toga puknuća bili kulturni došljaci s ruba (i preko ruba) Europe, što u reakciji društva okida još jedan sloj obrambenog mehanizma: osjećaj superiornosti i nagon za očuvanjem vlastite centralne pozicije.

U prostorima zauzimanja mjesta i osporavanja zadanih društvenih obrazaca, susreću se Šejla Kamerić, Jasmina Cibic i Selma Selman. Svojim jedinstvenim individualnim praksama i osobnim iskustvom, ove umjetnice rade na osvještavanju mehanizama isključivanja, potiskivanja i izvrtanja.

Jednu od snažnijih metafora neuspjelih sustava, čak i onih koji su stvoreni da pruže zaštitu, nalazimo u radu Bosnian girl Šejle Kamerić. Na izložbi se predstavlja posebna iteracija Bosnian girl (limitirano izdanje sitotiska na platnu s varijacijom u šest boja, 2007.), ostvarena u suradnji s njemačkim kustosom Renéom Blockom, nakon jedne od prvih međunarodnih izložbi koja je objedinila umjetnike i umjetnice s područja jugoistočne Europe (In the gorges of Balkans, Kunsthalle Fridericianum, Kassel, 2003.).[3]

Pomalo je izazovno radove recentnije produkcije Jasmine Cibic i Selme Selman (2020. –  2022.), staviti u isti kontekst s Bosnian Girl koja od trenutka nastanka 2003. (na obljetnicu tragedije u Srebrenici) akumulira slojeve iščitavanja i učitavanja, a s dvadeset godina kontinuiranog izlaganja i uključivanja u javne akcije i sama postaje referentnim povijesnim mjestom. Simbolizira fiksiranje ženskog tijela (i ne samo nacionalnim ideologijama, već i kulturnim imaginarijima zapadnih europskih zajednica[4] koje balkansko izmještaju u drugo, inferiorno, barbarsko[5]).

Neumoljivo evocirajući lokalne specifičnosti trenutka i teritorija iz kojih proizlazi, Bosnian Girl utjelovljuje i nešto duboko ukorijenjeno u kolektivno osjećanje – pravo na ljudsko dostojanstvo. I upravo to je ono što je čini bezvremenskom i univerzalnom. “Oči koje nas gledaju iza tih omalovažavajućih riječi već su odavno razočarane. One ne žele izazvati suosjećanje. A još manje traže pomoć. (…) One zahtijevaju solidarnost.”[6]

Teme sjećanja i nacionalnih identiteta prokopava i Jasmina Cibic. U svjesnim i analitičkim traganjima kroz ostatke povijesti, ona pronalazi događaje naglašene političke retorike koje raščlanjuje, a zatim pomno rekonstruira u multimedijske projekte. U drugom izloženom radu, A Guiding Star on Our Journey to Transform (2021.), primjećujemo jednu od stalnih tema u njezinu radu – razotkrivanje struktura moći koje se sustavno koriste kulturom i umjetnošću u svrhu oblikovanja ideologija.

Za kružnu skulpturu od kovanog željeza, koristi se citatom “a guiding star on our journey to transform” iz bilježaka arhitekata Palače kulture i znanosti u Varšavi, jedne od najkontroverznijih ikona staljinističke arhitekture i primjera neželjenoga Staljinova dara poljskom narodu. Pod krilaticom “dar sovjetskog naroda” zgrada je imala dužnost propagirati budućnost, postati zvijezdom vodiljom za stvaranje novog čovjeka u potpunom antropološkom poistovjećivanju s grandomanijom same građevine. Dovršena 1955. godine, ostala je najvišom zgradom u zemlji do 2022. i nazvana je “patrijarhalnom vertikalom moći”.[7]

Dok je Jasmina Cibic redateljica svojih radova, Selma Selman glavna je protagonistica svojih. Etničke i klasne okvire koje Selma Selman probija kao umjetnica romskog podrijetla, u svojem radu prihvaća kao nužnost i nepopustljivost. Poput Šejle Kamerić u ranijem razdoblju, Selma Selman pridružuje se dugoj tradiciji unutar feminističke umjetnosti gdje tijelo umjetnice postaje sredstvom kritike višegeneracijske traume, no primjetna je distinkcija: Selman traži opipljivu djelatnost i konkretni rezultat svojih akcija.

Tako u svojim performansima iz olupina mašina izvlači plemenite metale (Motherboards, A Golden Nail, 2023.); kupuje svoju slobodu (I Will Buy My Freedom When, 2018.); ili pak ostvaruje majčinu želju da je prvi put odvede na more nakon što je, u dobi od 47 godina, uspjela obraniti svoju etničku pripadnost i dobiti putovnicu (Saltwater at 47, 2017.).

Transformacija vrijednosti srž je njezine prakse: staro željezo pretvara u zlato; stigmatizirani manualni rad rastavljanja auta na smetlištu u prestižan umjetnički performans u galerijama; naslijeđeno barbarstvo – u kulturnu posebnost. 

Na izložbi su prikazni radovi iz ciklusa slika na metalu koje kontinuirano razvija poput spomenara. Koristeći se različitim odbačenim metalima, objektima koji već nose familijarnu konotaciju, na njih doslikava vlastite i obiteljske portrete, poruke ili fragmente poezije. Uz Autoportet na recikliranom metalu (2021.), izložen je i rad We are Intellectuals (2020. – 2021.) koji na krovu automobila nosi semiotičku (i ideološku) igru.
Ako na to pristanemo.
-Martina Marić Rodrigues

[1] Adrienne Rich, Delta, Time’s Power (1985. – 1988.)
[2] Isar, N. Pathei mathos and skandalon in Le Sacre du Printemps. Postmedieval (2023.)
[3] René Block, međunarodno je aktivan kustos, galerist i izdavač od 1960-ih godina. Edition Block (o.1966.) jedna je najranijih izdavačkih kuća limitiranih edicija umjetničkih radova.
[4] Milica Trakilović, Unraveling the Myth, Tracing the limits of Europe through its border figurations (2020).
[5] Maria Todorova, Imagining the Balkans (1997.)
[6] Boris Buden, Transition to nowhere, Art in history after 1989. (2020.)
[7] Michał Murawski, The Palace Complex: A Stalinist Skyscraper, Capitalist Warsaw and a City Transfixed (2019.)

Radovi su dio Kolekcije Cerin Antonić. 

Više o umjetnicama

Šejla Kamerić

Šejla Kamerić (1976., Sarajevo, BiH) je vizualna umjetnica čija praksa uključuje film, fotografiju, objekte, crteže i instalacije. Priznanje međunarodne kritike i publike stekla je izraženom intimnošću i društvenim komentarima koji su postali okosnice njezina umjetničkog stvaralaštva. Baveći se temama koje izviru iz nelinearnih historijskih narativa i osobne povijesti, Kamerić se usredotočila na politiku sjećanja, oblike otpora u ljudskom životu te posljedične specifičnosti ženske borbe. Inzistirajući na empatiji, kao temeljnom mehanizmu kojim ostvaruje komunikaciju između nje same, njenih radova i gledatelja, Kamerić upozorava na političke arene i mjesta moći, istovremeno ih stvarajući.

Radovi joj se nalaze u raznim međunarodnim umjetničkim kolekcijama: TATE Modern, London, Musée d’Art Moderne de la Ville, Paris, Museum Boijmans Van Beuningen, Rotterdam, Vehbi Koç Foundation Contemporary Art Collection, Istanbul, MACBA Barcelona, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, Kontakt Collection, Vienna, Art Collection Telekom, Germany.

Samostalne izložbe: GAK Gesellschaft für Aktuelle Kunst, Bremen; Sharjah Art foundation – Sharjah Art Museum; MACBA, Barcelona; Manchester International Festival MFI; Museum of Modern Art Ljubljana; Museum of Contemporary Art, Beograd; Kunsthaus Graz, Graz; CAC Contemporary Art Centre, Vilnius; Museum of Contemporary Art, Zagreb; MUMOK, Vienna, Röda Sten Centre for Contemporary Art and Culture, Gothenburg, Wip: Konsthall, Stockholm, Centre Pompidou, Paris; Portkus, Frankfurt am Maine; Galerie im Taxispalais, Innsbruck.

Godine 2011. Kamerić je primila Nagradu princeze Margriet (The ECF Routes Princess Margriet Award for Cultural Diversity), 2007. bila je rezidentica DAAD-Berlin Artist Residency Fellowship. Godine 2004. primila je nagrade: ONFURI Award at National Art Gallery, Tirana i Sloboda/Freedom Award, International Peace Center (Sarajevo Winter Festival), Sarajevo.

Filmovi su joj prikazani na više od 40 međunarodnih filmskih festivala uključujući Venecijanski filmski festival, Međunarodni filmski festival u Rotterdamu, Međunarodni filmski festival u Adani i Sarajevo film festival.

Recentne grupne izložbe: Diversity United / Contemporary art from Europe, Berlin (2021.); Conflicts (We are here: Future Ecologies), with British Council for Western Balkans, Belgrade (2021.); The Warmth of Other Suns: Stories of Global Displacement, The Phillips Collection in partnership with the New museum, Washington, D.C (2019.), 2nd Coventry Biennial of Contemporary Art, Coventry (2019.); 4th Berliner Herbstsalon, Maxim Gorki Theater, Berlin (2019.); The Restless Earth, Nicola Trussardi Foundation and La Triennale di Milano (2017.); Hannah Ryggen Triennale, National Museum of Decorative Arts and Design, Trondheim (2016.); Tokyo Metropolitan Museum of Photography (2013.); Gwangju Biennale (2012.); Gender Check: Femininity and Masculinity in the Art of Eastern Europe, mumok in Vienna and Zachęta National Gallery of Art, Warszaw (2010.).
Živi na relaciji Sarajevo-Berlin.
sejlakameric.com


Jasmina Cibic

Slovenska umjetnica Jasmina Cibic bavi se filmom, performansom i instalacijom. Kroz svoje djelovanje istražuje ispreplitanja državne moći, kulture i rodnog konstrukta; ispituje instrumentalizaciju kulture od strane političkih sila u trenucima društvenih i ideoloških kriza kroz povijest. U arhivskim materijalima traga za umjetničkim djelima, arhitekturom i glazbom u kojima se izražavaju politički interesi i retorika nacionalne moći. Rezultate svojih istraživanja prenosi u jezik filma i jezik imerzivnih kazališnih kompozicija koji uključuju fotografiju, performans i instalaciju.

Projektom “For our Economy and Nation” predstavljala je Sloveniju na 55. Venecijanskom bijenalu.
Recentne samostalne izložbe: Muzej suvremene umjetnosti Zagreb; Museum der Moderne, Salzburg; The Highline, New York; macLyon; Museum Sztuki, Łódź; Museum of Contemporary Art, Ljubljana; CCA, Glasgow; Phi Foundation, Montreal; BALTIC Centre for Contemporary Art, Gateshead; Ludwig Museum, Budapest, Kunstmuseen, Krefeld.

Recentne grupne izložbe: MAXXI Rome; Steirischer Herbst ‘23; MOMA NY; Marta Herford and Guangdong Museum of Art China.

Filmovi su joj prikazivani u raznim muzejima, galerijama i na festivalima: Barbican London, Whitechapel Gallery, CCA Montreal, Pula Film Festival, HKW Berlin, Louvre, Les Rencontres Internationales Paris, Aesthetica, Berwick Film and Media Arts Festival, BFI London Film Festival, Dokfest Kassel and Copenhagen International Documentary Festival.

Nagrade: MAC International Ulster Bank and Charlottenborg Fonden awards (2016.), B3 Biennial of the Moving Image Award (2020.) i Film London Jarman Award (2021.).
jasminacibic.org


Selma Selman

Umjetnica i aktivistica Selma Selman rođena je 1991. u Bihaću u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Banja Luci (2014.), a potom završila i postdiplomski program “Transmediji – vizualne i preformativne umjetnosti” na sveučilištu Syracuse, NY u SAD-u (2018.). Svojim radovima otjelovljuje vlastite životne borbe i borbe koje vodi njezna zajednica, služeći se pritom raznim medijima među kojima su performans, slikarstvo, fotografija i video instalacije. Polazišna točka njezinih radova često je osobna povijest, način života njezine obitelji, sredina iz koje potječe i razbijanje predrasuda koje njezinu zajednicu svode na najniži zajednički nazivnik i poriču joj pravo na samoizražavanje. Osnivačica je organizacije “Get The Heck To School/Marš u školu” čiji je cilj osnaživanje i poticanje na školovanje djevojčica iz romske zajednice diljem svijeta, suočenih sa siromaštvom i društvenom isključenošću.

Od 2021. do 2023. bila je rezidentica Rijksakademie.
Recentne izložbe: Gropius Bau, Berlin (2023. – 2024.); Hamburger Bahnhof – Nationalgalerie der Gegenwart, Berlin (2023.); Autostrada Biennale, Prizren (2023.); documenta fifteen, Kassel (2022.); Manifesta 14, Prishtina (2022.); Kunstraum, Innsbruck (2022.); MO Museum, Vilnius (2022.); Ludwig Museum, Budapest (2022.); Kasseler Kunstverein, Kassel (2021.); National Gallery of Bosnia and Herzegovina, Sarajevo (2021.); acb Galéria, Budapest (2021.); Queens Museum, New York (2019.); Maxim Gorki Theater, Berlin (2017.); agnès b. galerie boutique, New York (2017.) i 12-14 contemporary, Vienna (2016.).
selmaselman.com

Naslovna fotografija: Jasmina Cibic, Her Barbaric Luxury, detalj, kovano željezo, 2022., foto. Damir Žižić